Kad sam po prvi put dobio neki tekst Josipa Ergovića, poslan za objavljivanje časopisu za književnu fantastiku Ubiq, koji uređujem zajedno s Tomislavom Šakićem, otkrio sam meni sasvim novo spisateljsko ime. Priča o kojoj govorim je „Bizarna lucida polusna“ i objavljena je u Ubiqu broj 6, izašlom 2010. godine. Pobudila mi je zanimanje izborom teme i mjesta/vremena radnje. S jedne strane, smještanje radnje u Dubrovačku Republiku i okolicu, pod nadolazećom prijetnjom turskih osvajanja, bilo je neočekivano osvježenje u prostor-vremenima domaće fantastične proze, većinom orijentirane prema znanstvenoj fantastici. I priča o mladiću koji u samostanu, u grozničavoj potrazi za lijekom koji će mu spasiti život, ostvaruje mogućnost „priključka“ na suvremeni internet, na vrlo neobičan način spojila je renesansnu potragu za znanjem sa suvremenim tehničkim dostignućima u distribuciji toga znanja. Jednako zanimljivo, postoji i dramska verzija te priče, „Mirakul sv. Vlaha“, koju čitatelj može potražiti u Ubiqu broj 29 iz 2021. Usporedbom dobivamo rijedak uvid u ideju razrađenu u dvije forme, priči i drami.

            Josip Ergović nije jedan od onih autora naše znanstvene fantastike koji su potekli iz okruženja klubova ljubitelja toga žanra (a koji redovito publiciraju zbirke ili fanzine s pričama), odnosno iz književnih radionica održavanih u takvim klubovima. Diplomirao je na odsjecima za jugoslavistiku i fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u NSK je stekao status diplomiranog bibliotekara. Radeći – između ostalog – kao nastavnik, učitelj hrvatske dopunske škole u inozemstvu, bibliotekar i savjetnik u ministarstvu prosvjete, razvijao je vlastiti spektar zanimanja i stil pisanja, čvrsto žanrovski utemeljen u znanstvenoj fantastici.

            Već njegov kratki roman Mjehur, koji otvara ovu knjigu, to nedvosmisleno dokazuje. Petsto godina nakon nuklearne apokalipse, preživjeli ljudi nastanili su se u Mjehurima, manje-više smještenim na lokacijama suvremenih hrvatskih gradova, a koji su zapravo ameboidni genski modificirani organizmi divovskih proporcija. Uz njih, u prostoru između Mjehura, što se još uvijek oporavlja od tragedije, obitavaju rojevi insektoida i horde prevrtljivih reptektora. Roman nas uvodi u međusobne sukobe unutar tog nestabilnog trokuta, katastrofe koje se događaju u samim Mjehurima, dvorske spletke i veze među likovima, većinom iz vojno-sigurnosnog okruženja, te rasplete koji osiguravaju daljnju napetu koegzistenciju tri oblika postojanja razumnog života, kao jedinu moguću alternativu potpunom uništenju.

            Ova zbirka sadrži tekstove iz širokog spektra znanstvenofantastičnih tema i motiva. Tako će nas u njoj zavesti zamamni seks-roboti, uputit ćemo se u satiričke šetnje kroz pomodne gradove, kušat ćemo sredstva za besmrtnost, boriti se uz svemirske komandose, strepiti pred drevnim praroditeljima ljudske vrste, valjati se u novokomponiranim antičkim orgijama, bespomoćno gledati sveopći atomski rat, dotjerati rodne odnose do krajnjosti, poći u ekspediciju na Sunce, pokušavati preživjeti zombi-apokalipsu … Tim motivima Ergović često dodaje snažnu satiričku notu, dovodeći priče do apsurda, koji bi bili smiješni da nisu zapravo tragični. Njegovi likovi, nerijetko opterećeni malograđanštinom, teško se snalaze u novim okolnostima nametnutim neminovnom budućnošću. Takvim specifičnim humorom Josip Ergović uočljivo se izdvaja iz sad već povelikog  kruga domaćih pisaca znanstvene fantastike.

            Objavljivanje ove zbirke, u kojoj su sabrane priče, minijature i roman, bitan je poduhvat u našem znanstvenofantastičnom izdavaštvu. Originalne teme, pitki literarni stil, satirički odmak, nesputana imaginacija kojom opisuje svoje visokotehnološke svjetove, razlozi su zbog kojih se Ergovića isplati čitati. Knjiga Mjehur/SF priče omogućuje nam da do sada razbacane priče promatramo okupljene na jednom mjestu i da steknemo uvid u neobične i promišljene svjetove budućnosti koje je stvorio Josip Ergović.

                             .

Aleksandar Žiljak, pisac i urednik

Zagreb, 14. prosinca 2024.