Dobili smo gosta,suprugov prijatelj je navratio na kavu. Školski kolege,zajedno odrasli ,započeli su svoje prepričavanje zgoda i nezgoda iz djetinjstva. Uvijek mi je zabavno slušati kakvi su bili kao djeca,u koje su nevolje upadali. Pijuckali smo polako kavicu ,kad odjednom se zagrcnuh nakon prijateljeve izjave. –Prijatelju moj, ja i ti smo prevalili preko svojih leđa pola stoljeća!-bile su riječi našeg gosta. –Heej ! Stani malo ! O čemu ti to ??? –munjevito sam reagirala. –Pola stoljeća??? Ma, daj!-Odjednom su mi se u glavi počele nizati slike poput pokretne vrpce; stoljetni hrast, stoljetni dvorac, stoljetni Trnoružićin san , sve stoljetno !-Ušla sam u stoljetne bajke i zatresla glavom . -Pa nije moj suprug tako star! Odbacila sam bajke i uhvatila se ozbiljno matematike. Zbrajaj,oduzmi ,polovi, razdjeli. Kako god,uvijek se svodi na to da je pedeset godina, pola stoljeća. Hm! Brojke su tu ,nema greške! Pogledam supruga pa gosta i zaključim da ne izgledaju baš kao stoljetni hrastovi . Dobro, godina manje-više se ne broji !E ,sada mi je strah ušao u kosti ! Matematika se je ozbiljno poigrala mojim umom ! Zbrajajući i oduzimajući ,dobila sam još jedan rezultat,a to je; da se i ja nalazim samo tri koraka od stoljetnog hrasta, pola stoljeća je uskoro iza mene.
S.K.M