Jo Hans Rösler – s njemačkog prevela Marija Juračić

.

Linda je zabrinuto pogledala kroz kuhinjski prozor.
„Vrt!, Bruno! Naš vrt! Katastrofa!“

„Znam“, uzdahnuo je Bruno i ispružio  glavu kroz prozor.

„Ništa nije pokošeno, ništa oplijevljeno! Ogrozd treba prorijediti, trešnje obrati, jagode rasaditi, krastavce zaliti, grašak ogrtati. Osim toga, treba popraviti sjenice, prebojiti klupu, nacijepati drva. Ljeto brzo prođe pa ogradu treba obnoviti, kokošinjac temeljito oprati, med vrcati, premjestiti kompost, a  prilazni su nam putovi posve zarasli u korov.  Mislim da je krajnje vrijeme da pozovemo Lenemanove iz Remscheida. Neka četiri tjedna ovog ljeta provedu kod nas. “

Već godinama dolaze Lenemanovi svakog ljeta u posjet. Ne dolaze sami, već dovode i djecu, baku i djeda.

„Vi znate naše okolnosti“, pozdravlja Linda svoje ljetne goste prvoga dana. „Kao uvijek, uredili smo vam boravak u potkrovlju… Soba doduše nema struje ni tekuće vode, ali se možete kupati u potoku koliko vam srce želi. Za jelo možete uzeti ono što uzgajamo u vrtu. Doduše, vrt i godišnje doba nude malo, a nema ni mesa. “

U rano jutro prvog dana boravka, pojavi se domaćin pod njihovim prozorom u  seljačkim kolima punim nužnog alata i viče:“ Dan se probudio u svoj svojoj divoti. Tko rano rani, dvije sreće grabi! Dođite, morate pomagati u vrtu! Ti, Paule, možeš zagrnuti krumpir, tvoja žena neka plijevi mrkvu, djeda može ostrugati klupu, a baka neka kuha marmeladu. Tvoji stariji sinovi mogu kositi travu uz potok, a kći neka očisti kokošinjac. Sutra rano ujutro popravit ćete ogradu, cijepati drva i složiti ih. Hop, ustaj! Hop,ustaj!“

Tako je to išlo svakog dana već od kada bi zakukurijekao prvi pijetao. Kad god bi Lenemanovi došli u posjetu, sve je blistalo, cvijeće je cvjetalo, nije bilo korova, ograda je bila obnovljena,  drvo za zimu složeno. Smočnica je bila ispunjena staklenkama marmelade, kompota, kiselih krastavaca…

Lenemanovi su teško radili, ali su uvijek zahvaljivali svojim domaćinima.

Zato se ne treba čuditi da je Bruno rekao svojoj ženi kako trebaju pozvati Lenemanove.

„Krajnje je vrijeme“, komentirala je njegova supruga. Tako su ih pozvali.

Prošla su četiri dana, a onda je poštar donio pismo.

„Pismo iz Remscheida!“ vikao je Bruno. Od Lenemanovih!“

Pročitao je pismo i namrštio se.

„Da oni dolaze, samo… Imaju želje.“

„Kakve želje? Pročitaj.“

I Bruno je čitao:“ Dragi prijatelji! Srdačno zahvaljujemo na vašem pozivu da četiri tjedna budemo vaši gosti. Rado ćemo doći, ali prije nego napustimo Remscheid, utvrdimo sljedeće uvjete. Tjedni rad od četrdeset sati,  plaća prema tarifi seoskog radnika, zdravstveno osiguranje i jedan slobodan dan u tjednu.“

Prevela  Marija Juračić