Dugo nije dolazila kući  dvije, tri a možda i više godin. Zaboravila je namjerno  manje je boljelo nebrojanje tom svjesnom laži olakšavala je sebi .Dok nazire pročelje grada  ponovo joj naviru iste misli:  ovaj put i možda poslije. U ovom gradu ne treba je nitko, nitko osim nje a kad ne budu koraci , e tu se obično pokaje i isti čas prisječe misao o mramornoj

ploči kojoj  će se vratiti. Već je na kolodvoru  i sve tmurne misli preplavi radost stizanja oslobođena iz nekih blagih utora duše. Potraži taksi ,gradski autobusi su rijetki . Hitro se smješta ona i prtljaga na zadnjem sjedalu. Jasno i brzo izgovara adresu. Voze se u tišini baš kako želi .Vožnja traje kratko , spretno mu  pripremljenim novčanicama plaća i zahvaljuje mahnuvši  mu odsutno . Ukopava stopala u rub asfalta i ni makac. Oteščali  kovčeg i stopala, nepokretni obamrli .  Činilo  se kao da će tu ostati zauvijek.  Pogledom podupire pukotinu u zidu  duže no što pogled treba trajati , pitajući se  se  je li bila tu  i one  jeseni koja je obećavala skoro viđenje. Nije sigurna ni u to  jesu li zidovi iste boje. A i  kuća se nekako uvukla u se poput čovjeka koji stari. Od dugih  suša boja na vratima ispucala a u prozorskom oknu caruje pauk i paučina. Kao da ju je nešto naglo gurnulo, pokreće se ona i kovčeg. Lelulaju skupa primičući  se ulaznim vratima . Lagano  rukom  dodiruje kvaku zadržava stisak i ne miče se . Iza leđa u isto vrijeme začuje : šipak, ključ je kod mene. Dobro znani glas u kojem se arogancijom prikriva radost.Crna  kokerica  Azra besomučno  lajući i mašući sretno repom tik do njezinih nogu na svoj pseći način iskazuje dobrodošlicu dragom gostu.. Dva koraka dijeli ih od  zagrljaja. Dugog  i  dubokog zagrljaja a potom ne izvlačeći ruku iz njezine majka otključava vrata. One i pas skupa ulaze u kuću a tišina izlazi iz nje bez pogovora .