16 travnja 2024
Autor: AnjaL
Kategorija: Uncategorized
Gle, kako drhti
na vjetru glasno
list koji nije
jesenas pao,
u dronjku suhom
skroz prozebao,
peteljkom malom
drži se strasno.
Hladna ga zima
još ne obori.
Zašto se muči,
što ga još drži?
Smeta mu kiša,
sunce dok prži,
ptica kad skoči,
al’ još se bori.
Mislima sada
priziva jesen
pa ljeto svoje,
proljeće mlado
kad je u krošnji
blistao rado
mlađahan, zelen,
posve zanesen.
Drhti, treperi,
uporno stoji
premda ga vjetar
okrutno rani.
Dočeka tako
na goloj grani
proljeće novo
u smeđoj boji.
(2023.)
16/04/2024 at 9:54 am Permalink
Ušla si mu u dušu! 🙂
16/04/2024 at 7:23 pm Permalink
Predivna pjesma, Anja! Čovjek je kao taj list, kada postanemo vremešni sva godišnja doba su nam smeđa.
“Dočeka tako
na goloj grani
proljeće novo
u smeđoj boji.”
Tople pozdrave ti šaljem iz hladnog Zg! 🙂
16/04/2024 at 8:35 pm Permalink
Jako lijepo Anja i poučno. Eto tako, ali samo ponekad, jako ostari i čovjek ali mislim da ni njemu takvome nije do života. Tko te ustvari voli i treba tako starog, suhog, nemoćnog neprepoznatljivog u toj smežuranoj smeđoj boji. Sve za svoga vremena ali opet bude onako kako Bog hoće. Evo i meni si ušla u dušu( kako Marija kaže),
Lijep ti pozdrav Anja.
17/04/2024 at 5:39 am Permalink
Hvala vam na komentarima. Lijep pozdrav svima! 🙂