Između nas ima posrnulih anđela
nitko ih ne prepoznaje stvarno.
Kadikad ih pogleda slučajan prolaznik
okrećući glavu od neugodnog prizora
koji vrijeđa njegovu harmoniju.
Samozatajno žive poput aveti grada
i nisu nagi kao Michelangelovi krilati
na nebesko plavom svodu Sikstinske kapele.

Posvuda ćete ih susretati gradom;
na pločnicima se zanose sad lijevo – sad desno
za ulične lampe hvataju se grčevito i često
kao da im je na tim prostorima pretijesno.
Za sobom vuku svoja velika nevidljiva krila
natopljena oblacima alkoholnih para
i uzaludno nastoje poletjeti do Njega.
Izmoreni od silnih zamaha prilegnu
na prvu klupu koja im se nađe na putu,
a oči, kao dva jezera, zatvore u tišinu tupu.

Ako ih sretnete, ne osuđujte ih;
možda im srca zdrobiše sva zla ovoga svijeta
pritišćući ih kao stare razrušene katedrale
u zaludim pokušajima da se vinu u nebesa.