U neskladu vremena tvoj duh
je obojio usijanu tamu
smijeh sunca u zelene valove
dok si se poput plime magično uzdizao
krajolikom mojih azurnih misli.
Slijedila sam tvoje nevidljive stope
bibliotekom udišući mirise dugo
nedirnutih požutjelih knjiga.
Zjenama mojim čitao si retke s papira
stihove ispisane bijelom rukom,
a vani je još uvijek mrmorilo Borje
sve uskrsle otkucaje tvojih pjesama.

Obavijen krilatom tišinom nisi mogao čuti
ni osjetiti zasljepljujuću bjelinu noći
nalik na Buđenje vječnoga života;
postao si bešumna Crvena raketa
što beskonačno kruži nebom
ponad krvavo purpurne Europe
nemoćan da zaustaviš okrutnu Eridu
u njenom mahnitom pohodu.