Ako me pitate kako postati poznat, moram vas odmah razočarati i odgovoriti- vrlo teško.

Najbolje je da uletite u crnu kroniku, da napravite neku glupost, bacate sol na nekog ministra u nadi da će mu zrno ostati, da goli paradirate gradskim trgom, uostalom uključite maštu. Nju barem imate.

Ako ni pod koju cijenu ne želite u crnu kroniku, ostaje vam pisanje bloga, objavljivanje na raznim portalima. Možete biti pozvani u neku radijsku ili televizijsku emisiju ili možete zakupiti njezin reklamni prostor skupa s voditeljem, možete pozvati nekog novinara da vas intervjuira, no sve će vam biti uzalud.

Onaj iz crne kronike i dalje je poznatiji od vas.

Uskoro ćete spoznati da vas čitaju uvijek isti ljudi, da vaša redovita čitalačka publika broji dvadesetak osoba, da vas kao pisca ne poznaju ni u vašoj ulici.

Sada se javlja još jedan problem. Primjećujete da niti vi ne poznajete poznate.

Kada voditelj u sredstvima javnog priopćavanja predstavlja neku poznatu osobu, zatečeni ste jer vi prvi put čujete za tu poznatu osobu. I budući da je osoba poznata, voditelj s njom časka o svemu, osim o njoj i njezinom djelu. Nastojite barem spoznati radi li se o slikaru, glazbeniku, pjesniku, čekate da vidite ili čujete bar jedan uradak poznate osobe, ali on izostaje. Baš u trenutku kada treba pokazati nešto iz djela poznate osobe, voditelj najavljuje kraj emisije jer, eto, vrijeme je isteklo.

Tako poznate osobe postaju poznate svima osim vama, neznalici. Malo vam je lakše kada doznate da ni vaši prijatelji ne poznaju poznate, da se krećete u krugu neznalica.

Sada, kada ste rekli da ne želite u crnu kroniku i kada ste spoznali da uz sav dosadašnji trud nećete postati poznati, pitate mene, kako to ipak postići.

Jednostavno. Uđite u školski program. Kada se jednom nađete u školskom programu, sigurni ste najmanje sto godina da vas nitko od tamo neće izbaciti. Tisuće i tisuće mladih ljudi sve će znati o vama i vašem djelu. Čak i ono što sami ne znate.