Rasipao se život u vrtlogu riječi
što ostaju k’o razbacane krhotine sna.
Porušeni su mostovi koje trebalo je prijeći,
netaknuta ostala je druga obala.

Ponestaje snage za korake teške,
gubi se razum i vene tijelo.
Prekasno je sada ispravljati greške,
od slomljene nade sagraditi djelo.

Mrvi me čekanje k’o jesenje lišće
dok me sudbine vjetar ne pomete.
I zima već svojim rukama stišće
svaku iskru radosti zalutalu iz sjete.

Bdijući slušam otkucaj sata
sve dok u tišini zauvijek ne stane
u trenu kad otvore se nebeska vrata
da uđem i ostavim sve zemaljske rane.

Sve što jednom bješe, nestat’ će u trenu
i kao da me nikad prije nije bilo,
a moju svjetlost, već davno ugašenu,
upaliti će zvijezde kad sjednem im u krilo.