.

.

“Što uzgajate na poljima?“ pitao je Tragač. Markus je neko vrijeme šutio, a onda je ispričao priču: “Nakon velikog uništenja nije bilo lako pronaći sjeme. Djed mi je pričao da ga takoreći nije niti bilo. U njegovo doba ono se proizvodilo u laboratorijima.

Ljudi su u prvo vrijeme bili oduševljeni jer je davalo bolji prinos, a biljku nisu napadali nikakvi štetnici. Međutim, takve biljke, iako su davale obilje plodova, nisu davale sjeme. Bile su jalove. Iz njihovog sjemena nije rasla nova biljka. U njihovom okružju nije ništa drugo raslo. Znanstvenici su takvo sjeme morali tretirati u laboratoriju prije svake sadnje. To je dovelo do monopola nad hranom. Velike kompanije držale su monopol, a time i život cijelog čovječanstva u svojim šapama.“ Markus je otpio malo jabučnog soka i nastavio priču koju su svi pomno slušali. „Ipak, bilo je malo pametnih ljudi koji su spremali prirodno sjeme i potajno ga razmjenjivali. Vlasti su takvo sjeme proglasile ilegalnim i proganjale su ljude koji su se oglušili o zabranu. Jedan od njih bio je i moj djed. Često su  pretresali njegovu kuću, tražili u vrtu, ali on je uspio posudice sa sjemenom sakriti u neku hladnu rupu, a biljke je sadio svuda po planini. Eto, nakon Velikog uništenja nešto je bilo spašeno; pšenica, tikvice, luk, kukuruz, krumpir, salata, rajčice…nešto smo mijenjali s drugim ljudima. Polako obnavljamo i širimo polja.“

Marija Juračić „Tara“ 2013. knjižara REDAK

https://www.webknjizara.hr/knjige/proza/tara-marija-juracic