15 veljače 2024
Autor: katarinab
Kategorija: Tuga
Irena Vučković
U grudima mi neke čudne boleštine – ćutim.
Prožele me sitne, staklene krhotine – ćutim.
.
Htjela bih nestati u beskraju oceana,
Zaplivati samo što dublje u dubine – ćutim.
.
Taj sanak se javlja u gluhoj tihoći
Kad zanoći duša iščezne u daljine – ćutim.
.
Ponekad se pritaji bezglasno, skrito
Da bi se oglasila kao plač violine – ćutim.
.
Nemirno srce zatreperi snažno,
A čežnja isušuje poput suhe južine – ćutim.
.
Na obzorju Rabuzinovi ružičasti oblaci
Plove ponad zelene doline – ćutim.
.
Preobrazi se fantazija u nebeski plam
I nalik Pegazu poleti u modrine – ćutim.
17/02/2024 at 8:26 pm Permalink
Preobrazi se fantazija u nebeski plam…Jako lijepa i moćna preobrazba Katarina. Lijep ti pozdrav šaljem!
18/02/2024 at 9:52 pm Permalink
Draga Đurđice, hvala na čitanju i ostavljenom krasnom komentaru. Puno mi znači.
Lp!