Na natječaju časopisa „Književne vertikale“ na temu holokausta priča Marije Juračić „Mala svjetla u tmini“ s još dva autora ravnopravno dijeli drugo mjesto. Priča će izaći u 17. broju časopisa.

Ulomak

Sjedili su za trpezom i otac je zabrinuto pričao kako su mu neki klipani razlupali izlog apoteke. Potom je došao neki uniformirani tip i rekao mu da je apoteka od sada zatvorena, da ništa u njoj ne pripada njemu. Majka je tužno gledala svog sina i mislila što će biti s njim ako se ovo ludilo nastavi. A po svemu sudeći, nastavit će se. Činilo joj se suludim da njihov miran, građanski život nije više siguran, da nekoliko budala, banda koja donosi i provodi zakone, može preko noći uništiti njihove živote.

„Danas sam osjetila strah“, obratila se suprugu,“ i nije taj strah bio samo moj. Zalijepio se za zidove, drveće, krv mi se pretvorila u strah. Žena kod koje kupujem jaja rekla mi je da ne bi uzela moj prljav, židovski novac, ali  mora jer joj djeca gladuju. Onda mi se  jadala da teško živi i činilo mi se da sam ja kriva, da sam ja njenoj djeci otela kruh.“ Otac je položio svoju krupnu šaku na ženinu ruku, a ona je nastavila:  „I te žute zvijezde koje moramo nositi! Reci mi, Ezra, u čijem se bolesnom umu rodila ta ideja?“

Ezra je šutio, a Kaleb se zagledao u veliku, žutu Davidovu zvijezdu koju je majka prišila na njegovu košulju. Nije čekao da majka iznese drugo jelo. Gnjev mu se ugnijezdio u grlu. Navukao je košulju i sjurio se niz stepenice. Zviždao je staru hebrejsku pjesmu Hava Nagila, a prkos mu se penjao u grudi.

– Nosit ću je s ponosom – mislio je i krenuo u park koji je bio pun mladih ljudi. Ugledao je Mihu koji mu je mahnuo.

„I ti si postao zvjezdani čovjek. Ne znam kakva im je to fora i zašto to rade“, kazao je.

„Označavaju genijalce“, nasmijao se pjegavi dječak Luka koji je često od Kaleba prepisivao zadaće. U tom je času došla Barica. Ovlaš ga je poljubila u obraz i tako pokazala što misli o vlasti i njenoj naredbi.

„Tebi nisu trebali dati zvijezdu. Na tvojoj se ružnoj faci odmah vidi da si Židov“, smijao se Miho, a Barica je koketno dodala da se njoj baš to na Kalebu sviđa.

.

Kada se te večeri vratio kući misli su mu bile pune Barice. Zamišljao je njena mala usta, prizivao zvuk njenog glasa, vidio je kako trči preko onog igrališta na kojem su učenici upalili luč u tami koja se navlači preko njegove domovine. Iz sanjarenja ga prene ozbiljan očev glas: „Slušaj, sine. Ništa više nije kao prije. Naš narod žele istrijebiti. Više ne vladamo našim životima i nema mjesta kuda bismo mogli otići. Zabranili su nam kretanje u centru grada, nečisti više ne smiju u školu. Mama je bolesna i s njom ne mogu nikuda, a samo je pitanje sata kada će doći po nas. Ali ti si naš život, ti se moraš izvući.“

Nije odmah shvatio što otac govori, nije znao kuda krenuti pa je rekao da će ostati s njima.

„To bi bilo najgore. Kada nas odvedu, razdvojit će nas i svatko će od nas umrijeti sam. Ne smiješ mami oteti nadu da ćeš ti nastaviti našu lozu.“

„Ali, oče!“ zavapio je“, ja nemam ni sedamnaest godina. Kuda da krenem? Svi su moji prijatelji ovdje!“ Nije spomenuo Baricu, jer je mislio da je u tako zlokobne stvari ne smije dovoditi.

„Uspjet ćeš, sine!“ zagrlio ga je otac, a onda ga majka nije puštala iz zagrljaja. Otac mu je dao nove cipele i pokazao kako s njih skinuti petu u čijoj se praznini nalazio  novac. Rekao mu je da je spalio njegove dokumente, jer u ovim je vremenima bolje biti bez njih. Prisilio ga je da napamet nauči ime i adresu očevog prijatelja koji je živio u jednom malom zaseoku blizu Delnica.

„I zapamti, sine. Ako trebaš biti lud, budi lud. Ako trebaš zanijekati svoje porijeklo, zaniječi ga, ako trebaš udariti šakom, udari, ali nemoj uzeti ljudski život, pa ni svoj. I nemoj zaboraviti tko si.“