Jedna legenda o samurajima odavno je prešla japanske granice i postala književna svojina svijeta. Od kada su je Japanci 1917. godine filmovali i o njoj mnogo kasnije snimili televizijsku seriju,  nezaustavljivo je osvojila i europske prostore.  Bila je to priča  o roninima, samurajima koji su ostali bez svog gospodara, priča o vjernosti i odanosti, o poštivanju zadane riječi, o ratničkom kodeksu bushido,  priča u kojoj su Amerikanci vidjeli dobar potencijal za snimanje filma pa su ga i snimili u 3 d tehnologiji i omogućili gledateljima cijelog svijeta  da doznaju činjenice o ovom događaju, koji se odigravao od 1701. do 1703. godine, a koji je duboko ukorijenjen u japansku tradiciju i čiji se sadržaj stoljećima igra u japanskom kazalištu kabuki.

Naš europski svjetonazor može ovu priču prihvatiti samo kao zanimljivu zgodu drugačije kulture, može poštivati ponašanje ljudi koji imaju drugačiji pogled na svijet i život, ali ne može prihvatiti, po našim mjerilima, uzaludno, suicidalno traćenje života. Svojevrstan nastavak tradicije suicida u slučaju osobnog neuspjeha nastavlja se i danas pa Japan ima najveći broj samoubojica u svijetu, iako ga ratovi zaobilaze već više od 70 godina. Postoji u Japanu stravična, mračna šuma Aokigahara, poznata i kao Šuma smrti u kojoj se svake godine ubije stotinjak ljudi, većinom muškaraca srednje životne dobi, koji smatraju da nisu vrijedni života, a Japan se svake godine suočava s tridesetak tisuća samoubojstava, čiji je uzrok najčešće osjećaj vlastitog neuspjeha i osobne časti. Taj osjećaj osobne časti duboko je usađen u japansku tradiciju pa predstavlja i okosnicu priče o roninima.

Priča potječe iz Edo – perioda s početka osamnaestog stoljeća, vremena u kojem su mnogi japanski feudalci izgubili dio zemlje, jer se šogun Ieyasu bojao njihove moći pa više nisu mogli uzdržavati svoje samuraje koji su tako postali ronini, samuraji bez gospodara. Vlast ne samo što nije sustavno riješila njihov status, nego im je čak zabranila da imaju vlastitu zemlju. Tako je stotinjak tisuća ronina lutalo cestama, nezadovoljno režimom i spremno  podržati svaku pobunu protiv njega. Vlast ih se pribojavala i odrekla pa su mnogi od njih preživljavali otvarajući škole ratnih vještina i podučavajući mlade ljude borilačkim vještinama. Njihovi su se učenici uskoro počeli udruživati u gradske bande pa je Edo postao nesiguran grad. Vlast je na nasilje bandi odgovorila nasiljem i jedne noći koordinirano napala sve organizirane bande, pogubila  njihove vođe i riješila se gradskih nasilnika.

Japanska legenda o roninima je poznata. Godine 1701. dva su seoska kneza pozvana na dvor da organiziraju svečanost povodom posjete carskog emisara. Visoki dvorski službenik Kira Kozuke-No-Suke  neprekidno ih izaziva i nedvosmisleno vrijeđa govoreći im da su seljaci, nesposobni i neuki pa u jednom trenutku Asano na njega potegne nož, iako je znao da se napad na šogunovog službenika kažnjava smrću. Kira je preživio napad, a Asanu je udijeljena milost da smije izvršiti ritualno samoubojstvo, čin časti – sepuku (harakiri). Budući da je Asano u svojoj službi imao oko 300 samuraja, svi su oni tim njegovim činom trenutno postali ronini – samuraji bez gospodara i bez zaposlenja. Samuraj Karanosuke Oishi okupio je njih četrdeset sedmoricu koji su se tajno zakleli da će osvetiti smrt svog gospodara. A kako je osveta jelo koje se jede hladno, nisu hrlili grlom u jagode, nisu djelovali brzopleto, već su čekali povoljnu priliku.

Bojeći se osvete, Kira se okružio cijelom vojskom stražara. Kuća mu je postala neprobojna utvrda, a njegove su uhode neprekidno špijunirale opasne ronine. A što su oni radili? Neki su postali trgovci, obični fizički radnici, drugi su se propili i podnosili razna poniženja, a nekolicina se uspjelo pod drugim imenom zaposliti i u njegovom kućanstvu.  Sve je to bila maska sračunata da zavede i prevari neprijatelja. Oishi je glumio posebno uvjerljivo. U očima puka postao je propalica koja nema samopoštovanja, onaj koji se svakodnevno pijan valja po kanalima i banči po opskurnim mjestima. I vrijeme je prolazilo. Kira je pomislio da je siguran. Kako je štedljivost prevagnula nad oprezom, raspustio je većinu stražara i to ga je koštalo života. Dvije godine nakon Asanove smrti, točno 14. prosinca 1702. ronini su ispunili svoj zavjet.  Kirini stražari su ubijeni, neki samo ranjeni, a Kira je nađen  u ženskim odajama gdje se skrivao. Po nekim izvorima, Oishi, vođa ronina,  ponudio mu je časnu sepuku, ali je Kira  to odbio pa mu je Oishi odrubio glavu. Po drugima, o sepuki nije bilo riječi i Kira je poginuo u časnoj borbi.

Kira je bio opasan protivnik i dobar mačevalac pa mu je svaki udarac bio proračunat. Ali, godine života provedene na šogunovom dvoru u svakodnevnom izobilju, smekšali su ga, što je sada pokazivalo i njegovo teško disanje. Bilo je očito da  je  odavno prestao s vježbanjem. Ono malo snage, koju je još imao, umanjivala je spoznaja da je ostao sam i da ne može očekivati pomoć. Bio je ipak odlučan da svoj život ne preda lako. Oči su mu sjale, ali mu je disanje postajalo sve teže pa se u jednom pokušaju da zada fatalan udarac, okliznuo i pao na koljena. Mač mu lupi o kamen i on shvati da mu je došao posljednji trenutak.

„Asano!” još je povikao, a onda mu glava odletje s ramena. Oishi mu je u divljem bijesu, držeći mač objema rukama i zamahnuvši visoko, zadao fatalan udarac.

Ronini su obavijestili  Asanovu obitelj  o izvršenoj osveti, a Kirinu  glavu odniješe na grob svog gospodara.  Nakon toga, mirni i pomireni sa smrću, predali su se vlastima. Nisu ih objesili kao kriminalce, jer je šogunat razumio razloge njihova čina pa im je bilo dopušteno izvršiti sepuku. Kolektivno, ritualno samoubojstvo izvršili su 4. veljače 1703. godine. Njihovo oružje te  bubanj i zviždaljka, kojima su signalizirali početak napada i hvatanje Kire, još se čuvaju  u obližnjem hramu.

Zanimljiva je bila taktika napada samuraja na Kirin dvor. Ne mogu odoljeti, a da ne spomenem kako je Šekspirov Hamlet iskoristio predstavu jedne kazališne grupe, jer su i roninini također iskoristili priliku da nekolicina njih s kazališnom grupom uđe  u dvor, u kojem se trebala odigrati predstava.  S grupom je ušao i maskirani Oishi   pa  je čak i glumio u predstavi. Druga je grupa prešla  zidine i iznenadila brojne stražare, dok je pažnja gledatelja bila usmjerena na predstavu i dok su na pozornici izvođeni posebni zvučni efekti.

Da su ronini nakon ovog čina postali odmah slavni, govori i sama legenda.

 

„O vama cijeli Japan govori ”, reče mu Araki,“ postali ste slavni.   U kazalištima u Osaki i Kiotu  prikazuju se predstave o vašoj osveti.”

„Zaista? Zar nas igraju u kabuki teatru?” upita  Oishi pomalo zbunjeno. Brinulo ga je, hoće li   glumci vjerno interpretirati njihove osjećaje.

„Mene to ne bi zabrinjavalo, već veselilo”, reče začuđeno Araki.

 „Tako ćete postati primjer svim generacijama i to ne samo samurajima, nego i ljudima svih društvenih klasa.”

„Znači i seljacima?” upita ga Oishi.

„Jasno. I seljacima. Postoji li nešto bolje, nego biti uzor svim ljudima, pokazati im kako biti

 discipliniran i lojalan? To će mnogima pomoći da postanu bolji ljudi i da učine nešto za druge, ali  i za sebe.”

„Nadam se da neće nikome nanijeti štetu, već donijeti korist”, kazao je Oishi smiješeći se. Mislio je na jednu osobu koja bi se radovala da čuje ove  riječi,  a koja će ga prepoznavati u kazališnim predstavama mnogo godina kasnije.

 

Priča o roninima prolazi kroz stoljeća, nadahnjuje umjetnike i postaje književna svojina svijeta.

Marija Juračić

Izvori:

Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“

John Allyn: Die Geschichte der 47 Ronin