Ispričaću vam priču
koja se, opijajući nas lakom tugom,
sama ispisuje, u noći
punog Mjeseca.
Priču bez imena
koja miriše na ljude
na samoću
na bolnu tišinu
na stari komšiluk
na nostalgiju
i
ima okus tuge i hljeba.
Svjetlošću davno ugašenih zvijezda
ona osvjetljava grad
i staru kafanu
koja čuva tradiciju
i uspomenu na boeme
koji su do sitnih sati
tu slušali sevdalinku
o prodavačici cvijeća
koja ga zbog ljubavi
nikad nije prodala.
Ova priča
je nastala u zadnjem vagonu
u mislima vojnika
koji se nakon bitaka
odbačen kao stare novine
vraćao kući.
O, kako je želio
još jednom imati dvadeset godina
ali ovo je priča o vremenu
a ono nikog ne čeka.