Priča Lune Tijanić Val “Šetač mačaka” objavljena je u zborniku priča književne fantastike “Iza uma” broj 3 i na natječaju SFERE, najstarije nacionalne žanrovske nagrade, za djela objavljena u 2023. godini osvojila je drugo mjesto. Čestitamo autorici, a priču donosimo u cijelosti.

.

Alarm za buđenje uvijek zvoni točno u šest poslijepodne. Čim primijeti da otvaram oči, Figaro prvo ispruži prednje šape, potom zadnje. Dobro se istegne, skoči orno s kreveta na pod pa uzdignutog repa odmaršira u kuhinju. Ugledam se na njega: dobro istegnem noge, zatim ruke i hitro ustanem. Mačja yoga, svakog jutra nakon buđenja, čini čuda. Odmah pospremim krevet. Dobro zategnem plahtu i poravnam pokrivač. Volim iza sebe ostaviti sve uredno.

Pinokio, Vila i Kleo već su se usplivali na površini akvarija.  Iz kutijice pažljivo uzimam prstohvat hrane za ribice, pazeći da ne prospem ni mrvicu. Ubacujem u gladna usta. Zlatne ribice su tako čista stvorenja.

Odlazim do kuhinje. Figaro, čim me ugleda, počinje gromoglasno presti. Zapliće mi se u korak i mami me ka svojoj zdjelici. Otvaram šuškavu vrećicu mačje hrane, sipam mu u posudu i, dok odlazim u kupaonicu, prati me zvuk zadovoljnog mljackanja.

Spreman sam za izlazak točno u šest i trideset i pet. Figaro upravo završava s umivanjem svoje njuške, oblizne još jednom šapu i spusti je na pod. Ubacim njegovu zdjelicu u perilicu i odmah je uključim. I on voli da je sve čisto i uredno. Podigne glavu i pogleda me ravno u oči. Traži van; savršeno se razumijemo. Otvaram mu dvorišna vrata. Veselo zamrmolji, pa podignutog repa, otapka u dvorište.

Životinje su zbrinute, sad je red na mene.

Oblačim crnu majicu, crne hlače, sivu jaknu. Volim biti neupadljiv, stopiti se sa sivilom grada. Oprezno razgrnem zavjese da bacim pogled kroz prozor; Sunce je taman potonulo iza horizonta. Dabogda se tamo i udavilo. Za svaki slučaj stavljam sunčane naočale i nabijam šešir, da me ne okrzne koja zaostala, prljava zraka svjetla. Što je sigurno, sigurno je. Navlačim i rukavice – čistoća je pola zdravlja. Vanjski svijet je nevjerojatno prljav.

Prije nego što zaključam vrata, bacam još jednom pogled po stanu. Dobro je, svaka stvar je na svojem mjestu. Dvorišnom stazicom odlazim prema autu, parkiranom ispred kuće. Odjednom me strese nelagoda.

Hm?
Aha!
Nekoliko vlati trave buntovno strši iz ravnine travnjaka. Ukrasno zelenilo treba biti uredno podšišano. Ne smijem zaboraviti nazvati vrtlara. Zastajem. Vraćam se prema kućnim vratima da još jednom provjerim jesu li dobro zaključana. Jesu. Nelagoda nestaje.

Na posao krećem svake večeri u sedam i četrdeset i pet. Konačno sjedam u auto i prvo uključujem mp3 player. Delibesova Lakmé i zatamnjeni prozori čine savršenu kombinaciju za paravan od zvukova i pogleda vanjskog svijeta.
Treba mi petnaest minuta do Aleje borova, tamo je moja prva klijentica.
Penjem se pješice na treći kat zgrade; izbjegavam mogućnost da se nađem zatvoren s nekim u liftu. Ne podnosim tuđe mirise i slučajne dodire. Do trećeg kata ima točno trideset i šest stepenica.

Dok otključavam vrata, sa suprotne strane čujem grebanje. Ulazim, češkam nestrpljivu Antoanetu po glavi i sipam joj hranu u zdjelicu. Brblja nešto na mačjem, a ja joj odgovaram: „Gazdarica ti se vraća s puta za tjedan dana, strpljenja malo.“

Obilazim još nekoliko ulica kroz tri četvrti donjeg grada. Kad sve skupa zbrojim, osim Antoanete, brinem o još pet mačaka kojima su vlasnici na godišnjem odmoru. Sve zajedno prijeđem točno dvjesto i dvanaest stepenica. Nečim se moram baviti, a ovo je dobar posao. Uvijek netko nekamo putuje, uvijek nekoga treba hraniti. Bitno mi je, jedino, da nemam posla s ljudima.

Bacam pogled na sat: devet i trideset i pet. Gotov sam sa svima njima taman na vrijeme i točno po rasporedu; kašnjenje ne toleriram. Vozim prema centru grada.

Parkiram neposredno uz „Lanternu“. Prošećem nekoliko koraka do ulaza, odmjeravajući društvo koje se tu okupilo. Oblak parfema miješa se s oblacima dima kroz koje prolaze nacrtana lica. Tijelom mi prostruji val mučnine. Osjećam poglede kako se lijepe po meni, prolaze me srsi. Dok silazim stepenicama prema šanku, zaogrnu me tonovi jazza koji načine mali zaštitni sloj između mene i svega viđenog. Mrvicu mi je lakše. Uzimam čašu Scotcha i sjedam najdalje od sviju, u separe kuta.

Sat pokazuje deset i šest kad začujem glas: „Slobodno?“

Kimnem.

Željne oči odmjeravaju, ispituju pa kalkuliraju; precrvene usne recitiraju davno naučene replike.

Nakon dvije-tri runde Scotcha pristajem na sve. Dok izlazimo, postavljam još samo jedno pitanje: „Imaš li kakvu životinju? Mačku možda?“

Nacrtane obrve začude se pitanju:

“Mačku? Svašta…“

Uzdahnem s olakšanjem, sad potpuno siguran u to da je ne želim vidjeti kako se budi kraj mene. Vozim prema vidikovcu, puštam Mahlerovu Drugu simfoniju. Grad je zaista lijep kad ga gledam ovako, iz daljine.

Crvena usta ne prestaju brbljati sve dok ne skinem rukavice. Nježno joj razmaknem svilenu kosu, nadlanicom prijeđem preko bijelog vrata. Dodir izazove uzdahe zadovoljstva kod nas oboje. Hinjene ili stvarne, ne marim.

Zatvaram oči, prepuštam se ritmu. Mahlerova Druga doseže crescendo u istom trenutku s požudnom zvijeri iz moje nutrine. Očnjaci sijevnu, zabijam ih u njezin vrat. Crvena, mirisna tekućina preplavljuje moju utrobu zadovoljstvom.
Oblizujem prste na kojima blista par zaostalih, toplih kapljica; da ne uprljaju auto. Navlačim rukavice.

Ponoć je i pet minuta, doručak je konačno gotov.