Vidim se poput sjene što luta bespućima sjećanja, dodirujući nježnim prstima
trnovite uspomene.

Vidim suzu u tvom i svom oku.
Bolimo se tišinom,ranjavamo njome srce, a ona postaje sve glasnija,
moćnija…
Polako lijepi svoje pipke oko nas, uvlačeći nas u svoje tamne ralje poput hobotnice.
A riječ je nijema, zarobljena na usnama.
Progovori! Reci makar jednu riječ! Bolna je i teška ova tišina .
Oslobodi me! Oslobodi nas iz te čahure!
Pričaj mi… Molim te, samo pričaj mi….  Neka te riječi budu i nesuvisle,  samo ubij tišinu! Ne dopusti da zaživi između zidova, između nas, da se sama pretvori u zid.

Znam, ponekada je teško prozboriti pravu riječ  u pravom trenutku, a da pri tom ona ne bude novi trn. Znam, da mnoga pitanja moraju ostati neodgovorena, mnogi odgovori neizrečeni. Znam, iako boli…Znam… Pričaj mi! Ja znam slušati, naučila sam . Upit ću svaku tvoju riječ poput zemlje što žeđa za nebeskim kapima kiše. Pričaj mi o; sebi, o nama, o ovom paklenom vremenu, o ljudima…Ne želim danas slušati tišinu,bojim se te praznine!  Zato, pričaj mi! Neka tvoj glas ispuni moju dušu. Molim te, nemoj šutjeti! Pričaj mi!