Nisam ja iz prve krvi svijeta,

 

već bogobol što kiši 

u čovječjim kostima

za još jednu transfuziju zla.

                                                                

Na zidinama svemira

razapeta moja svijest

dok anđeo sunce

rubove krvi

vrti pod jezikom

i izgovara patnju.

Ne zaboravljam 

tko je izvadio moje oči

i posadio ih iza zvijezda

(sjeme mu u Sjeni cvate).

Sad mi se u dupljama

mrijesti vrijeme,

bezbožno kopile 

amputiranog spolovila.

 

Moja je mater sedam dana

mjesila samrtni kruh 

od mlijeka 

i od crvenoga pepela,

samo,

samo za mene.

Umrla sam

između 

dva uskrsnuća

dok se u zrcalu 

nedjelja

preobraćala na post.

 

U prijesnoj krvi

voljela me smrt

otkoštena od svijeta

i slatkog pupolja u buđenju.

 

Ako ikad domognem se neba,

voljeti ću vjerna i ja

nju.