Znaš da život negdje i dalje teče
okreću se dani i vrti vrijeme
odnoseći sobom svako breme
taj sat što se ukrug kreće.

Sve su ti draže puste samoće
ne čuješ ritmičnog života bilo
zaboravio si što ti je srce snilo
ono je prestalo da stremi i hoće.

Neizlječiva neka ovo je bolest
postao si potpuno ravnodušan
katkada beskrajno mekušan
samo ti je stara navika protest.

Očima tvojim navlače se mrene
nit’ sluh nije kao nekad bajan
zato je san čvrst i sjajan
kad probudiš se gledaš sjene.

Ne zanimaju te nova stanja
privlačiv ti je tajnovite tišine zvuk
i kao da očekuješ znak kroz muk
prasak tog zadnjeg putovanja.