Odlazim u prošlost kao Josefina
nit’ slutila nisam da ću biti Katarina;
kočija me vraća kroz maglovite noći
u 19. stoljeće siromašnog sjevernog Pariza.

U rukama mi košara prepuna ruža
(doživjeh naoko i neke promjene)
poprilično sam se smanjila,
a na meni odjeća od zakrpa.

Jest da sam puno mlađa
pa i lice mi je, kažu, ljepuškasto;
al’ ne blještim u brokatu i svili
kao druge dame koje voli Riri.

Odgovaram mu čak i stasom
više nego bilo koja druga;
prvo ljubljaše on Denise, a ona njega ne
zatim Marie koja jedino za novac mari.

U Moulin Rouge dolazim samo zbog njega,
a on lovi prostitutke i plesačice kan-kana;
kupovao bi crvene ruže svakoj od njih
mene nit’ ne pogleda – izusti tek merci.

Naposljetku zaljubi se u Myriam
(to svi na Montmartreu znaju)
nit’ ona nije htjela ljubav njegovu,
a on se ubi u alkoholu i slikanju.

Voljela sam Henri de Toulouse-Lautreca
na grob njegov položih buket crvenih ruža;
i vratih se u 21. stoljeće kao Katarina
gledajući njegove slike Moulin Rougea.