Proljeće poljubilo Zemlju u obraz,

a Zemlja se u trenu rascvala od sreće.

Nestale su bore s njezina lica,

a umorno je tijelo obukla u cvijeće.

Nabujala je radost kroz njezine vene

i potekla pjesma u žuboru vode.

Veselo u travi zaplesao je vjetar

ponesen i opijen mirisom slobode.

Osjetila je Zemlja kako je još lijepa

i uzalud nije bila joj sva nada

u okovima studeni dok je tugovala,

sluteći da još je ispod kože mlada.

A kad je stiglo Proljeće, prpošno i vedro

i poljupcem Zemlju vratilo životu,

ona je otvorila sve pupoljke svoje

u kojima je čuvala skrivenu ljepotu.

Sada punim plućima opet sretna diše

na krilima ljubavi kao svaka žena

što u biću svome čaroliju skriva

i čeka svoje Proljeće da bude probuđena.