Christian Griepankerl; Die Strafe

Photo Maicar Förlag-GML

Kada netko spomene Prometeja, sjetim se tipa koji je ljudima donio vatru i koji je zbog tog zločina bio prikovan za planinu Kavkaz gdje se svakodnevno ogroman orao gostio njegovom jetrom.

Kako su se stvari odvijale u to davno  vrijeme mlade vlasti boga Zeusa, na razmeđu predolimpijskog i olimpijskog doba?

Prometej je bio Titan, kreator koji je u grudima nosio umjetnički poriv stvaranja. Volio je maštati, zamišljati neki svoj svijet, naseliti ga ljudima koji će živjeti u bezbroju životnih varijacija. Stvorio je čovjeka. Od gline. Na sliku i priliku bogova. Božici Ateni su se te glinene figure toliko svidjele da im je udahnula život. Prolazan, smrtan život.

Ni Prometej ni Atena nisu slutili što će se iz njihove igre izroditi. Kako je taština osobina ne samo ljudi, nego i bogova, ljubomorni Zeus je tražio da mu ljudi, kada su već tako nesmotreno stvoreni, služe i prinose žrtve. U tom njegovom zahtjevu nije bilo ni logike ni pravde, ali je bilo pokazivanja moći vlastodršca.

„Moćan si bog. Bog svih bogova. Imaš sve što poželiš pa zar čovjekovu sirotinju želiš oteti?“ mislio je Prometej gledajući svoju djecu kako se smrzavaju, boluju i gladuju u pećinama, kako se zlopate u mraku i neznanju, u međusobnim borbama, a taj moćni, slavohlepni Zeus, uzeo bi im dio od svega što imaju. Pomislio je Prometej da ima odličan plan kako prevariti Zeusa pa mu je predložio igru; pogodi ispod koje je hrpe meso. Ubijenog je vola podijelio na meso i kosti, prekrio hrpe tkaninom i zatražio od Zeusa da pokaže koji dio vola želi dobivati kao žrtvu.

Zeus je odabrao veću hrpu u kojoj su bile kosti.

Je li to napravio zbog pohlepe ili je bio bolji, lukaviji igrač od Prometeja? Je li namjerno izabrao hrpu  kostiju kako bi se mogao pretvarati da je duboko uvrijeđen? Nije se libio zlorabiti svoj položaj vrhovnika i donijeti uredbu kojom zabranjuje svaku pomoć čovjeku.

Prometej se nije želio pokoriti, napustiti ljude, ostaviti ih njihovoj sudbini.  Ukrao je vatru s Olimpa i u svom štapu prenio je ljudima. Ne vjerujem da ju je nosio kao običnu baklju, možda je to bio  štap s lećama koje mogu stvoriti vatru. Bilo kako bilo, vatra je promijenila život čovjeka, grijala ga je u ledenim noćima, branila od zvijeri, a Prometej ga je podučavao kako obraditi zemlju, kako vaditi i taliti metale, tkati, kako liječiti.  Bio je učitelj i bio je začetnik ljudske kulture i civilizacije.  Eshil u drami „Okovani Prometej kaže; sva umijeća su ljudima od Prometeja. On je pokazao slijepcu što prije nije vidio. Ponekad se zapitam nose li učitelji kroz vrijeme dio njegove kazne, onaj kamen s Kavkaza pa ih večina, čak i onih uljuđenih država, samo deklarativno proglašava lučonošama napretka. Cijenili su ga antički pisci i filozofi i davali mu razna imena; Lučonoša, Desmotes ( okovan za stijenu) a 1945. godine, kada su znanstvenici otkrili novi element, dali su mu ime promethium.

Platon je pisao o Prometeju kao o našem ocu, stvoritelju, roditelju koji se nesebično žrtvovao za svoju djecu.

Okrutni Zeus nije mogao ljudima uzeti vatru jer što jednom od boga dobiju, postaje njihovo, nije mogao besmrtnog Prometeja osuditi na smrt, ali njegova je kazna bila teža od smrti.

Je li nam iz tih titanskih vremena ostala uzrečica; ideš mi na jetra?

Prometej je postao prvi simbol prkosa i otpora tiraniji:

„Ukratko, mrzim vas, bogovi, sve do jednog. Svoje muke ne kanim mijenjati za robovsku službu tiraninu.”

Zeus je odredio, misleći da je to nemoguće, da Prometeja može spasiti samo čovjek. I dogodilo se da se našao taj čovjek  kojega ni ljudi ni bogovi nisu mogli spriječiti da postupi po diktatu svoga srca i zahtjevu milosrđa. No, to spada u jednu drugu priču.