Ne pušim, više ne, nikako, zapravo zadnju sam zapalila prije trideset godina. Popušim neke laži, neka prenemaganja, izgovore bez pokrića, da popušim ponekad svjesno, češće bez znanja. Važno je znanje, tada je lakše i brže gotovo, mislim poznanstvo, prijateljstvo. Znam ja što vi mislite, to izostavljam namjerno.

Čekale su me njih tri S, M, V, da prestanem bla..bla sa tipom kojeg uz put rečeno uopće ne poznam, a odlučio mi pokloniti svoju zbirku poezije. Hvala mu, čitat ću sigurno. Dakle čekale su me za kavu. Izbor, kafić u kojem se puši. O majko mila, tri prema jednoj. No dobro, odluka Buldog. Ma ne pas, kafić. Vrata nam se automatski otvaraju i osjećaj je kao da te žele usisati, uvući, progutati. Zgusnut zrak mi uleti u pluća i kao čep kada zatvara bocu tako mi se negdje na polovici ošita zabije. Mogu ja to, ma mogu, pa bijah pušačica, opaka, trovačica sebe i svih oko sebe. Stol u blizini tih istih vrata koja mi zbog stalne protočnosti propuštaju poneku molekulu čistog noćnog zraka bio je spas. One razigrane, ja razigrana, galamimo kao i svi u kafiću inače ništa od razgovora. Disati moram pa kako god. Lijepo je upoznati nova lica, slušati njihove životne priče, ukomponirati svoje misli u isprepleteni razgovor, ma baš je lijepo. Polovica, njih dvije odlaze, ispred njih dug put do doma, nas dvije žlabramo dalje. Udišem dalje sav taj komprimirani duhanski dim. Tko zna koliko ga je u jednom udahu. Ispijemo ostatak, i izlazimo. Zrak, ajme kako je divno kada možeš udahnuti duboko, do dna pluća, do dna trbuha. Pozdravljamo se, odlazim svojoj kući. Tek na ulazu u kuću osjećam koliko sam duhanskog dima na sebi ponijela. Svlačim sve do gole kože. Kako je dobro imati toplu vodu, skinuti sve te mirise sa tijela, sa kose. Konačno zadovoljna sjedam zapisati misao. Večeras sam odvalila šteku cigareta, a da ni jednu cigaretu nisam zapalila.

P.S. Hvala Stefi na prekrasnoj knjizi!

18.01.2013.