PREDGOVOR

 

Nitko nije izabran utonuti u mrak dublje od njega, Leana Radića, pjesnika Hada koji je materište njegovim raskrvavljenim poemama iscrpljenih užasom i koščatom boli polomljene ruke kojom ih ispisuje.

U Leanovoj poeziji spoznat ćete sve što se o  mraku spoznati smije, a ono što nije u dohvatu ljudske misli, ostat će zabilježeno u precipitatu pjesnikovih umiranja koji rezultiraju – ožiljcima.

Ovdje dolazimo do osnovnog tematskog obilježja Radićeve poezije: ožiljka. Radić ne predskazuje, ne nudi proročanstvo niti pokušava oblikovati buduće vrijeme. On samo iz mesa i krvi istruđuje bol. Istiskuje ju u ožiljak koji bubri iza zrcala, još jednog učestalog motiva njegovih misaonih tapiserija.

Naravno, Leanov prvijenac nije samo poetska komora u kojoj se mrijesti mrak. U nj su uvršteni i soneti o vremenu u kojem je žena samo osamljena tišina (Mati), proze, kao i apstraktne minijature, ali i duge, složene, robusne poeme koje tijekom čitanja zgušnjavaju dah i sažimlju mozak u crnu, isprekidanu crtu, te tjeraju čitatelja da se stih po stih vraća na početak. Pjesnik motiv većinom kristalizira u prvoj ćeliji pjesme, a daljnji tijek njegovo je bacanje rukavice vremenu u lice i konstantni dvoboj sa samim sobom u razjašnjavanju misterija Istine.

Je li misterij u ovom djelu uspio razotkriti?

Da, uistinu jeste.

Hoće li ga svatko uspjeti spoznati i integrirati u svoj psihofizički sublimat?

Ne, zasigurno neće.

No, to nije razlog da se čitatelj ne okuša u poniranju kroz venu koja hrani cjelokupno ovo djelo, a to je Radićeva poema Dolmen…

…jer dolmen jeste njegov sakral, a holokaust vizija neba.

/dolmen ~ jednokomorna megalitska grobnica/

…”Samo jednom. Što se događa samo jednom?
Znam ! Ja ! Događam se samo jednom
i onda me nikada više ne bude.”…

(Dolmen)

 

A što je to “nikada”? Odgovor je vrlo konkretan: Nikada je osvještenje na licu ovog pjesnika koje upravo izranja iz porođajne kotline Ništavila.

… “Kroz bolesne sklonosti i rastrojenost psihe
ustajem protiv svakog autoriteta”…

(Dolmen)

Neokovan Čovjek ozaren vrišti orgazmičkom Slobodom koja eruptira iz žive tame ovih stihova.

…”Poezija je crkva,
a pjesnik hostija.”…

(Dolmen)

 

S rubova na kojima obitava, svakog sedmog dana pjesnik čuje: “Ite, missa est!”. I nesebično otpušta mir svoga tijela tijelu poezije.

…”Kada je zemlja bila mlada
svatko je ušao u svoj dan
noć ostade prazna.”…

(Dolmen)

Nikta. Njegov dom i njegov habitat iz kojih ekskomunicira svaku jedinku prijetvorne čovjekoljubivosti.

…”U poznom satu
priviđenje se pojavljuje kao stranac u ogledalu,
noć stražari pred vratima zore.”…

(Dolmen)

U zrcalnim odrazima ne traži sebe niti svoju nutrinu (iz njegovih stihova najmanje će se o njemu iščitati; svoju intimu krije u procjepima misli), već posmatra krajobraze iza svojih leđa i jednokratno preživljava grand mal Smrti.

…”Zašto nebo nosi moje ožiljke
kada rane su mi svjetovne?”…

(Sedam kamenčića u krugu)

 

U sudaru krvi i ožiljaka, njegovo nebo pripada samo pticama.

…”Dugo su stajali
gologlavi u mećavi – svatko u svojim mislima
svatko u svojoj vječnosti
slobodni.”…

(Arbeit macht frei)       

Kada smrt postaje sloboda

(…”O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô”…

/Himna slobodi, Ivan Gundulić/),

a ovozemaljski život lice i naličje zla,

izgovaramo:

…”Nosili smo dječji lijes prema groblju.

Ti ga nisi nosila

 

ostala si u praznome domu

i čitala Sofijin izbor.”…

(Izbor)

Lean Radić uistinu jest izbor kojega je Bitak učinio pred Ništavilom, što je daleko esencijalniji i egzistencijalniji izbor od bilo kojeg drugog izabira što ga život može učiniti pred smrću.

/moj izbor/

 

                                                                                              Branka Cukrov-Belak