U svom srcu čuvaš zarobljenu pticu.
Odavno je utihnula zvonka pjesma njena.
Usnule su davne misli o slobodi,
krila su joj slaba blago povijena.

Ispod mekog perja zgurilo se tijelo
ispijeno danima samačkog života.
Prpošnu je mladost okovanu strahom
zamijenila samo žalost i sramota.

U predugom čekanju ugasle su luči.
Iz očiju tko joj zadnju nadu uze?
I da li još igdje zrno vjere čuči,
u brazdama gdje su osušile se suze.

Teških vrata, zaključanih, izgubili se ključi.
Nikad nitko više nije kroz njih mog’o ući.
Ljubavi si posadila u svom srcu klicu,
a od svega sada imaš polumrtvu pticu.