O, lijepa li je svaka duša
Što se blagom od života kiti
Ali najljepša je prostakuša
Kad se pod Mjesecom razgoliti.

Veo po veo, tajnu po tajnu
Ona bez stida sa sebe skida
Pa zatvaram oči da je sjajnu
Ćutim u sebi, gledam bez vida.

Bez grama srama, naga i laka
Tad poleti izvan mog tijela
K’o ptica koja iznad oblaka
Traži rajski pejzaž opijela.

Ja je dozivam, vrati se ,dušo,
Ne prekidaj još zemaljske niti
Al’ k’o da je sam vrag u nju uš’o
Gluši se i ne zna mirna biti.

I tek kad zora potjera Lunu
Ptica se umori od svog leta
Pa mi donese zrno u kljunu
Pjesmu s nekog drugog svijeta.