Sjedim do nogu dana
i noktima grebem
porculansku površinu zraka,
tražeći nalazište artefakata o sebi.
Utroba ispod neba
nenastanjena je zvijezdama
i ja više nemam razlog
disati kapilarama boli.
Svaki izdah pucanj je u.
Dan nesigurnim
ali ustrajnim korakom
odlazi od mene,
prstiju zarivenih u vlastiti grudni kavez.
Iz njega oslobađa srce
kojim kukavički puca
u vlastita leđa.
Nikad ne okreći leđa vratima neba.
Taj dan pogriješila sam prvim korakom.
Bio je to nulti dan.
Pucanj u.
10 komentara za "Pucanj u"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.