Grlo se steže i gori
kao da želi kriknuti,
a iz njega izletjeti gladni ptići
i godinama nagomilane boli.

Pogledam li žutu krošnju kestena
punu zloslutnih crnih vrana
preplavi me golema tuga
koja kao slap neumorno teče;
poput crvenog pomaka širi se
beskrajnim stazama svemira
i sve više polagano guši.

Znane su mi strašne tmine
kad život hoću da potrem
i prekinem sve te konce
koje poput paučine vučem,
al’ i u toj bolnoj samoći
ostade mi tek sveto slovo.

Nek’ pjesme ove mi budu
toplo rame za plakanje
blagi cjelovi i riječi utjehe
pružena ruka prijatelja
i vedrina bijelog mu čela.

Trebam taj izvor zlatni
da isperem krikove prošlosti
i ublažim muke nespokoja
da otrem prašnjave zjenice
u kojima će zasjati
bljesak supernove.