Pustinja nepregledna u mojim snovima
nakon dugih lutanja u njima ostala
sivilo i tmurne slike u očima
jutrenja zore i duge ne sanjaju.
Ne odlazim na počinak
zbog straha od zaborava
izčekujem sumorna bezvoljna jutra
glazbom sjetnom kratim noći
da misao na tebe opet se ne vrati.
Ako sutra čuješ da netko je umro
a ne čuješ moje ime
znaj ja jesam umrla
samo tijelo još besciljno luta
ne prolijevaj suzu za me,
ne nosi mi  najdraže cvijeće
jer ni cvijeće ne volim više
kao ni tebe jer umrla sam čekajući te.
Pjesme o tebi od mene su ostale
među ptice se nebeske preselile
pa šapuću umornim oblacima
tužbalice što sjećaju na tebe.