Na livadi na kraju grada
svijet je ugledao Tic-Vic
(skakavac, zeleni konjic)
ticala dugih kao stráda.

Svakoga dana on pȃrtija
livada mu postala tijesna,
a pjesma ludo urnebesna
zriče k’o glazbena kutija.

Nije on neki jukebox stari
stotinjak puta dade se u trk
čitav dan slasno masti brk,
al’ za travu sve manje mari.

Hop, hop i uskoči u autobus
nađe se u neviđenoj gužvi
stisnut nalik suhoj spužvi
učini mu se da vidi nȉmbus.

Prema njemu pružahu ruke
(skakao je kao pravi akrobat)
vozio se, vozio do u kasni sat
i čuo ništa nije od grozne buke.

Najednom u trenu sve utihne
zapuhnu ga mirisi poznati,
pa iz skrovišta izleti nalik raketi
u naručje mami koja od sreće zrikne.