Ramazan miriše našom čaršijom
i duša želi da bude čista
kao ova hartija čiju bjelinu skrnavim
riječima ukradenim iz misli
mladog derviša koji se, zagledan u
mladi Mjesec izvijen nad gradom,
iskrada iz tekije i pušta papirnatog zmaja
da leti umjesto njega, sanjajući
tople i drhtave oblike, vatrene ulice
na kojima se živi do posljednjeg daha
i svoj novi početak
Riječi nisu dovoljne
zato prolazim kroz ogledalo i
bez odjeće lažnog udvaranja,
bez iznevjerenih obećanja,
bez agonije samoće,
bez moje želje da te imam,
bez opasnosti da pretjerana upotreba
unizi ljepotu onoga što daje smisao
našim životima, krećem prema
tvom srcu gordom poput matadora