Nekako rano svakog proljeća
moja nostalgija je najveća
probude se tada nenadano u meni
slike šuma, livada i voćnjaka zelenih.
Procvjetaju u srcu zaboravljene ljubavi
što mladost su srećom hranile
vedre noći bez sna nemirima punile.
Nekako svakog proljeća, godinama
kad jutrenja zore tiho se bude
sunce kao blistav zlatnik nebom se diže
zatrepere u meni sjetno, nježno
svi dodiri davno ljubavi ukradeni,
u svakoj pori kože utisnuti i spremljeni
Poskočim i pozdravim novi dan
osjećam da sanjam najljepši san,
zamirišu tada uspomene mladosti
kao jutrom rascvali mladi lopoči
u jezeru bistrom od ljubavi.