Moj zet je nepopravljivi optimist. Njemu je čaša uvijek napola puna. Nije meni mrska ta njegova osobina, ali nervira me kada zanemaruje činjenice i vjeruje u društveni oporavak zemlje na temelju čarolije i crne magije.

Upravo je došao s tvrdnjom da su plaće počele rasti.

„ Je zete“,slažem se. „ Guverner je sebi dobrano povećao plaću i to pozitivno utječe na porast bruto plaća u Hrvatskoj. Kada bi to napravili i drugi hrvatski dužnosnici, gdje bi nam bio kraj? Čovjek je dobro postupio. Sve propada, kuna je sve slabija, kupovna moć ljudi sve manja pa neka bar plaće rastu. Makar samo ova njegova.“

Zet se slaže sa mnom i u diskusiju uvodi više sile.

“ Punice, vi znate da je bog prvo sebi bradu stvorio.“

„Znam zete, znam. Pa kada je on mogao, što ne bi mogli i ovi naši lokalni bogovi, boga im njihova… Što da ne naplate svoju sposobnost, svoju učinkovitost! Svojim radom on će bar jednog čovjeka iz krize izvući. Sebe sama.“

„A čovjek je u redu“, nastavlja moj zet. „Sve je to on napravio transparentno, a to je najvažnije. Nije se skrivao iza računa za cvijeće, za domjenke, mirise, frizure i liposukcije..

Ako nas neće iz dreka izvući, bar će nas tako dobro u njega zavaljati da  će nas ošamutiti pa nećemo ni razmišljati o plaćama koje su konačno počele rasti.

Mihovila Pasarić