„Osjetim ponekad umor od zbilje, od svijeta koji plovi površinom života, buči i nameće viđenje neke nove umjetnosti koju ne osjećam, koja me ostavlja ravnodušnom i hladnom jer u meni ne budi ni osjećaj niti smisao, ne izaziva iskru znatiželje, uzbuđenosti, zanesenosti.
Onda posegnem za pjesmom nekog pjesnika koji zna ponijeti čitatelja tajanstvom poezije, koji ga bez napora i kompliciranih, nerazumljivih misli uvlači u svoj tihi, intimni svijet iskonske ljepote. Takvi pjesnici su danas rijetkost, ne žude za pompom i slavom, stvaraju za one
koji se još znaju pokloniti ljepoti.

Zovem ih pjesnicima katakomba poezije. U tim katakombama, daleko od galame i karavana u kojima se pjesnička riječ viče, stvara i pjesnik Ivica Grgić. U tišini njegovih katakombi nastaju pjesme koje svako, pjesmi otvoreno srce, mora osjetiti.

(Marija Juračić, prof.)

 1.       Možete li nam reći tko su pjesnici „katakomba poezije“ i kako oni doživljavaju poeziju? Pripadaju li nekoj formalnoj grupi?

Pjesnici Katakombi nisu formalna grupa. To je manja grupa pjesnika  portala Očaravanje koji nastavljaju tradiciju  lijepoga u poeziji, pišu uglavnom vezanim stihom, u rimi,  međusobno se uvažavaju i potiču  na pisanje. Tu bez pompe nastaju  predivne pjesme, a sam naziv – Pjesnici katakombi- nastao je u šali jer su to mahom ljudi koji svoje stvaralaštvo ne okrunjuju glamurom i medijskom pratnjom. Oni pišu uz prigušen sjaj svijeća, a neonska svjetla su im strana; eto jedno malo, figurativno pojašnjenje.

 2.      Pročitala sam da je vaša zbirka pjesama „Dosanjana lira“ tkana  od sna, ali da taj san  ipak reagira na zbrkanost i površnost  života, daje mu novu dimenziju smisla i neke čarobne blagosti. Jeste li vi sanjar?

  Ne bih za sebe rekao da sam sanjar, čvrsto sam na tlu i vrlo realan. U mladosti sam bio sanjar  koji je u zvijezdama vidio krijesnice, no svi znamo da su to nebeska tijela . Pretjerano sanjarenje može čovjeka učiniti nesposobnim za život, kao što previše ozbiljno shvaćanje  života, može u čovjeku ubiti potrebu za sanjarenjem. Najbolje je balansirati između sna i jave, no ni to nije lako. Život oblikuje čovjeka. Moj sanjarski dio  nalazi se u pjesmama, možda mogu reći da sam samokontrolirani sanjar.

 3.      Dominantna tema vaših pjesama je ljubav. Pišete li ljubavne pjesme samo kada ste zaljubljeni ili su one iluzija vašeg lirskog subjekta koja bogati vaš duševni život čarolijom koja nije od ovoga svijeta?      

Ljubav je uvijek u nama,ali ne mora čovjek biti zaljubljen da bi napisao ljubavnu pjesmu.        Pjesnik može imati ideju kakva bi  ljubav trebala biti pa ju pretoči u stih, no to ne mora biti dio njegovih trenutnih emocija, to može biti čežnja za imaginarnim,za bezimenim. Ljubavna pjesma time nije manje stvarna jer nastaje iz čovjekovog bića, iz nutrine gdje uvijek obitava ljubav, odnosno želja da nekom poklonimo sebe. Kako je rekla jedna pjesnikinja, ljubav je najljepša dok se sluti, tada se rađa i čežnja koja se lijepo uklapa u lirsku pjesmu, no neću lagati ako kažem da su mnoge moje pjesme nastale u doba zaljubljenosti

4.       Niz vaših pjesama nosi duboki misaoni karakter. Zanimljivo je vaše razmišljanje o povezanosti srodnih duša u vertikali vremena u kojoj se autor javlja kao medij nekog davno umrlog pjesnika. Smrt je tema koju niti jedan pjesnik ne može zaobići pa niste ni vi. Ona je  završni dio života, dio koji je prevučen mrakom, tajnom, negacijom svega što jesmo.  Sjećate li se nekih svojih stihova u kojima govorite o smrti?

  Osnovna misao takvih pjesama je da duša i dalje egzistira nakon fizičke smrti,  bilo da uđe u novorođeno tijelo ili da kao zaseban entitet nastavlja živjeti samozatajna i oku nevidljiva. Neke od mojih pjesama nastale su na osnovu čestih promišljanja o smrti i onom što se događa nakon smrti. Primjer takve poezije je pjesma “Pjesnik”.

 6.      Nemate mnogo socijalnih pjesama, ali one koje sam pročitala su britke, jetke, pogađaju u samu srž problema, a pri tom ne kidaju svoje lirsko tkivo.

 Kada čovjek živi u Hrvatskoj, ima odličnu platformu za pisanje pjesama socijalnog karaktera, no ja to nisam iskoristio na pravi način. Imam vrlo malo pjesama takve tematike od kojih su mi najdraže –Rudari i Prosjak.

 7.      Profesorica Juračić nazvala vas je posljednjim pjesnikom sela. Vaše selo nije suvremeno. Ono je idealizirano, u njemu postoje magličasti, sneni pejzaži, zlatne njive, dolapi, vodarice, seoske djevojke nalikuju otmjenim gospođicama. Od kuda dolazi takav doživljaj sela?

 Uvijek je romantično pisati o nečemu što je lijepo, a nestaje. Selo je neizostavni dio mog djetinjstva pa tako i pjesama. Kao mali, išao sam na praznike kod bake i djeda.  Pamtim kako me djed stavljao na konja, imao je ona drvena kola, štalu, štagalj sa sjenikom, hambar, u hambaru zatopljeno meso, za doručak pečena jaja, šnicla i neizostavna štamplica rakije prije jela. Jedva da je bilo nekakvog televizora u selu. Velik šljivik i njiva, na sred dvorišta bunar, limeni lončić na malom lancu iz kojeg se pilo, kokoši koje su uvečer išle spavati na staru kajsiju. Po kruh se išlo u zoru u susjedno selo udaljeno nekoliko kilometara. U selu je bilo i kupalište koje smo zvali Bajer. Sjećam se lijana vezanih za drvo i kako smo pomoću njih skakali u vodu. Sve je bilo skromno, a opet, činilo se kako ništa ne nedostaje. Bilo je zanimljivo povremeno spavati u štaglju na velikom sjeniku, neprocjenjivo.  U kući je bio zemljani pod, zimi se spavalo pod debelom perinom, pod noge bismo stavili vrelu ciglu zamotanu u krpu. Figurirala je skoro kao današnje centralno grijanje. Takvo selo koje ja pamtim, bilo je blagodat za nestašnog i živog dječaka kakav sam ja tada bio.

 8.      U tim sanjivim pejzažima čest je motiv bijelih breza. Zašto ste toliko povezani s brezama?

 Oduvijek ima tajnih veza između pjesnika i breza.
(D Cesarić )

 9.       Neću vas pitati od kada pišete poeziju jer tko ima tkivo i nerv pjesnika počinje rano pisati.Recite mi,      kako se u vama rađa pjesma?

 Prvu pjesmu sam napisao prije nekih 35 godina.  Dakle, počeo sam pisati zaista rano. Pjesme se uglavnom rađaju spontano,nekad su posljedica kaosa, a nekad pravilnog tijeka misli,  no u oba slučaja trudim se pisati skladno i tečno,nekad sjednem za računalo s namjerom da napišem pjesmu, a nekad ju pišem u sebi dok šećem.

Mihovila Walner