Sada već nizu romana Marije Juračić o mladoj inspektorici Iki Ekl i njenom suradniku Ninnu Ritziu,
pridružuje se novi roman  „Mutno more“.

Spisateljica i u ovom romanu ostaje dosljedna svom stilskom izričaju elokventne i jasne  naracije,  pa joj
rečenice  nisu suhoparne, usmjerene na gole činjenice, na kojima se priča gradi, nego su prožete diskretnim
opažanjima atmosfere  potrebne da se izraze emocije, tenzije,  čak i kada progovara  opisom
nekog prostora ili događaja, koji nije  u špici burnih zbivanja.
(Primjerice, opis restorana kojeg vodi Tanija ili scena razgovora u kafiću  s Nadijom).

Takvim pristupom autorica  u  tekst romana unosi ono fino i nenametljivo psihološko portretiranje
likova. Ne gradi ih na brzinu ili ex katedra, nego iz kadra u kadar promiče one elemente koji ih zacrtavaju
kao realne osobe, one koje vidimo  u našem realnom životnom okruženju.
Da bi baš svakom liku dala pravo mjesto, uvodi ih u razne životne situacije povezane s mnogim društvenim
problemima novodobnog života  naših prostora.
Zato nam i likovi i događaji, iz stranice u stranicu, postaju sve prepoznatljiviji i bliži pa ovaj roman nije samo
kriminalistička priča, nego je i priča o našem svijetu u kojem i sami doživljavamo ova i ona trenja.
Istaknula bih veoma upečatljiv lik Ikinog šefa kojega zaposlenici posprdno nazivaju Papak.  Spisateljica ga  drsko
formatira u karikaturu da bi onda, baš  takvim pristupom, na originalan način prikazala kako devijacije u društvu
i jesu na neki način karikature demokracije s kojom se maše na svakom uglu jalovih rasprava na temu –
što je to gnjilo u državi Danskoj? Papak je satirična karikatura i u društvenim okvirima i u osobnim odnosima, a
onda i u stručnom pogledu, kad se doslovce kao stručni papak miješa u istragu, naravno vođen svojim malim,
prljavim interesima. Njegov lik je vješto upleten u samu priču  dajući joj sočnost i vjerodostojnost.

Na kraju,  nekoliko riječi o samom žanru romana. Mada je roman društveno aktualan, jer na otvoren način
progovara o  problemima koji nas taru i koji bi se mogli označiti kao kriminalitet utkan u društveni sistem,
niti na trenutak roman ne gubi ritam i nit događanja u vezi ubojstva svjetioničara Josipa Delića, osobe koja skoro
i ne postoji pa se postavlja pitanje – tko bi takvog čovjeka ubio? Zašto i kako?
Nema motiva, nema načina izvršenja ubojstva i sve ukazuje na nesretan slučaj. Najgore od svega je da nema niti
nekog interesa da se slučaj ozbiljno razmotri. Sve je ovisno od savjesti i stručnosti dvoje mladih inspektora koji tako
lako ne odustaju.

I tu priča krene. Čvrsta u svojoj logičnosti, zanimljiva i napeta u svom narastanju do iznenađujućeg finala …
Zato je to roman koji se čita na dah, a onda nas ponuka na razmišljanje u vezi pitanja, jesmo li i sami
društveno nevidljivi, skoro nepostojeći …

Da, to je čistokrvan krimić, pun dinamike, ali začinjen psihologijom likova i pravom primjesom društvene
problematike o kojoj se progovara na otvoren i nekompromisan način.
U svakom slučaju preporučujem čitanje.

Rozaida Naglav