Poetski svijet Ivice Grgića

U svijetu globalne neosjetljivosti, pohlepe i hedonizma kada se  čovjek duboko klanja svom novom bogu kapitalu, kada gramzljivost  i  sebičnost ispisuju  stranice  ljudske povijesti, javlja se pjesnik koji sklada stihove istkane iz čistih lirskih niti, jedan od posljednjih romantika, zanesenjaka poetske riječi.

Ivica Grgić je pjesnik razigrane imaginacije.

Neobično  je lako ući u njegov pjesnički svijet. To je područje poetske magije  koje nas  osvaja na prvi  pogled, svijet kojim možemo danima lutati zaneseni, uživati u jednostavnoj ljepoti magličastih snenih pejzaža koji se pred nama otvaraju uvijek u novom  očaravajućem obliku i  kojima pjesnik uokviruje svoja razmišljanja  o životu, ljubavi,  smrti,  kojima šalje  svoje emotivne i poetske poruke.

Tematska dominanta pjesnikove poezije je ljubav.

Najčešće je to ljubav prema ženi, nedohvatnoj, dalekoj, sanjanoj ženi koju pjesnik idealizira, odnosi se prema njoj nježno, pažljivo, zaštitnički, kao vitez dojahao iz nekih davnih vremena. Žena zauzima uzvišeno mjesto u njegovoj poeziji . Ona je nadahnuće, priviđenje,fantazma  neostvarena sanja. /Ludi mjesec/

U sjenama tražim obrise ti tijela

tako si bajna i lomna u struku

dok vani sja mjesečina bijela

prepun čežnje k tebi pružam ruku.

Autor  uvijek svoju ljubav utkiva u ljepotu pejzaža. U plamenu i sjenama traži njezin lik,  dijeli svoju čežnju s tihim zvijezdama koje snatre kao i on i svoju zaluđenost s  mjesecom koji je zaspao kraj okna opijen i sluđen tolikom ljepotom i nabujalim osjećajem. / Mirno jezero usnule ti duše./

Taj treperavi, sneni, intimni pejzažni okvir proteže se Grgićevim strofama  kao i nagovještaj vlastitog nemira, žudnje, budnog sanjarenja koje dobiva  univerzalni značaj jer otkriva osjećaj blizak svim ljudima koji su iskusili ljubavne čari i boli./ U haljini od zvijezda/

Tužnu te sanjam jer padaju zvijezde

sa haljine tvoje, jutro mi te uze

s ruba sna se jedva još naziru zjene

i u uglu dvije jantarne ti suze.

Ipak, da iza naoko mirnog nježnog osjećaja  zna bljesnuti oluja u kojoj strast buja i razara, otkrivaju  stihovi nekih pjesama /Prave ljubavi/
Pjesnik dobro poznaje i tamniju stranu čovjekove duše, onu  razornu moć koja ponekad obuzima ljudsko biće i u trenutcima ljubavi./ Tamnom stranom duše/

 Svi anđeli tu se rađaju bez krila

bez harfi, bez pogleda snena

u igrama njihovim ti ćeš postati

još jedna u nizu, izbezumljena žena.

Složenu prirodu žene najbolje otkrivaju stihovi pjesme Žena.
Nije pjesniku važno kakva je ta iskonska žena, čedna ili bludna, bojažljiva, hrabra, pastirica, dama, ona je žena, stvoriteljica  života, moćna poput boga, snažnija od pakla, ona je ideal života. /Čekajući tvoje usne/

Žena je vrijedna poštovanja čak i onda kada je nevjerna, kada okreće leđa, kada je hladna, nepristupačna, kada uništava. /   Vjerni paž/

Posebno su dirljive pjesme koje pjevaju o  preminuloj ljubavi koja još gori u čovjekovom biću, još su sjećanja živa, bole, srce još uvijek neutješno plače./ Još te volim draga/

Pamtim šetnje skrivene u tami
tvoje riječi, biseri u zraku
o ljubavi mila ostadosmo sami
ja sam ovdje, ti u vječnom mraku.

Ponekad si pjesnik dozvoljava malu šalu na račun    imaginarne žene, ali ta šala nije zlobna, vedra je, puna razumijevanja./ Hej Cigane/

De zasviraj onu staru o snašama

što na sjenu vole ležati u mraku

ne bih znao da su tamo

da im noge nisu visoko u zraku.

Ivica Grgić je i pejzažni pjesnik. Njegovi su pejzaži magličasti, sneni, tihi, zlatna su to polja, pospane njive koje bude čežnju za seoskim životom kakav je pjesnik okusio u ranom djetinjstvu i o kojem još uvijek sanja./U prohladno jutro/

 Daleko sa njiva sanjivih i pustih

prostire se miris divlje kadulje i cedra

niz sokake u koloni poput vitkih djeva

granaju se breze, bijela su im bedra.

U tim sanjivim pejzažima čest je motiv bijelih breza koje pjesnik voli, pozdravlja, i divi im se./Odavno znam/Ponor strasti/Negdje u meni/Vitez/Snoviđenje/Na brezovoj kori /Bijelim krilom anđele/Mrtvi makovi/

Smrt je tema koju niti jedan pjesnik ne može zaobići pa tako ni  autor ove pjesničke zbirke. Smrt je  završni dio života, dio koji je prevučen mrakom, tajnom, negacijom svega što jesmo.  Ivica Grgić prihvaća smrt kao životnu činjenicu koja je  prirodna, neizbježna, koja drijema u svakom čovjeku i čeka svoje buđenje. Pjesnikov odnos prema smrti otkriva i njegovu životnu filozofiju. Između redaka čitamo da autor vjeruje u nova buđenja, u nove živote koji će se javiti nesvjesni bivšeg postojanja, ali njegov odnos prema crkvi kao instituciji izrazito je negativan./ Dosta mi je/

Dosta mi je ćelavih, starih pedofila

što hostiju pružaju dječici u mraku

na sahranama sa sklonošću nekrofila

svete lijes dok spušta se u raku.

Pjesništvo Ivice Grgića nije moglo zaobići ni društvenu tematiku. Duboko osjetljiv za ljude s trotoara, piše niz socijalnih pjesama, tužan i gnjevan./Prosjak/

Ivica Grgić je pjesnik rimovanog katrena. Njegov je stih uvijek tečan, njegove su note lake, njegova slika je živa on lako komunicira s čitateljem, obavija ga, teče prema njemu, osvaja ga slikom i melodijom izraza.  Rima je spontana,  teče prirodno, glatko, spaja se u jezičnu harmoniju, muziku jezika, savršenu kompoziciju i postaje užitak za uho čitatelja. Ako želimo nešto zamjeriti ovoj zbirci pjesama, onda možemo spomenuti  uporabu kratkog infinitiva na mjestu na kojem mu standardno nije mjesto, ali koji doprinosi koloritu izraza. Zbog svega rečenog toplo preporučam čitatelju da prigrli knjigu Pod uličnom lampom ovog darovitog pjesnika.

Marija Juračić, prof.