Zbirka pjesama I Bog reče neka bude stijena je prvijenac pjesnika Marka Sertića. Dugo su ove pjesme ležale u škrinji, u katakombama poezije. Površni će čitatelj zaključiti da su to pjesme-rebusi, da su komunikacijski zatvorene, autistične, međutim, čim osjeti njihovo poetsko tkivo uvidjet će da su značenjski prohodne, da je misao otvorena.

Pjesme su odgovor autora na kaos tobože uređenog

institucionaliziranog društva, odgovor na navodnu uređenost globaliziranog svijeta.

Autor postavlja temeljno pitanje položaja čovjeka u tom i takvom svijetu u kojem su iluzije ugušene, bogovi neosjetljivi, a tehnika je izmakla kontroli. Svijet je to osamljenika, koji svjestan svoje nemoći da bilo što promijeni, izražava misao da je sve ljudsko postalo upitno. I nije to samo slučaj ovog vremena, vuče se ta čovjekova nemoć kroz vjekove te se povezuje individualna svijest s poviješću ljudskoga roda.

/Tragovi na dnu mora/

U jedan dah

zapjevali su svi smrtnici prošlosti

prisjetili su se vojnika

što su stajali na obali zelene rijeke

branili tvrđavu od zlih duša

koje su nosili zmajevi na svojim leđima.

Uvijek se čovjek borio za svoju egzistenciju, za svoje mjesto u svijetu, uvijek je svoje spoznaje podvrgavao kritici i dokazivanju i uvijek se pitao- tko sam, kuda idem, postojim li i nakon ovoga života. Autor ovih stihova postavlja ista pitanja, ali na njih ne daje odgovore. Radi se o iskoraku svijesti modernog čovjeka koji dokumentira i koji svoje spoznaje ne temelji na znanstvenom nego na broju umova koji slično misle. Ne daje odgovore jer njegov iracionalizam počiva na dubokom razočaranju u javnu funkciju razuma/ Tragovi na dnu mora/

Ne vjerujemo očima što nisu naše

Vjerujemo samo onome što vidimo

I onda kada vidimo, ne vidimo jer ne želimo gledati znakove koji nam se podastiru. Ukalupljeni način razmišljanja je suviše jak, suviše je dresure bilo u razvoju ljudskoga roda pa novi motivi koje nalazimo u pjesmi izazvat će odmahivanje rukom, a u nekim intelektualnim krugovima i zgražanje.

Ovakav način pisanja otvara dijalog s čitateljem. Ono ništa ne nameće, ono samo otvara pitanja koja su duboko individualna, oslonjena na vjerojatnost, a ne na činjenicu niti na objektivnu istinu koju smatra iluzijom.

Da autor nije sa svijetom povezan samo misaono, nego i duboko emocionalno, pokazuju stihovi u kojima on jednostavnim, jasnim izrazom oslikava odnos čovjeka i čovjeka. Ljudi su se otuđili, povukli u sebe, u svoj svijet, oni vide tugu u očima drugog čovjeka, ali na nju ne reagiraju, zatvorili su srce jer se boje, jer su sami beskrajno tužni. Razloge te tuge autor ne navodi, nije niti potrebno da ih navede jer on je svojom poezijom s čitateljem stupio u fiktivni dijalog.

Pjesničke slike ovog autora kao da sežu u neku duboku prošlost koja je na čudesan način povezana s dalekom budućnošću pa se usuđujem ovaj način pisanja nazvati romantičnim futurizmom. Slike su to koje nas nose u duboka mora, u neistražen Svemir, u njegov najsitniji gradivni element, u dio atoma, hemoglobin.

/ Blues zimske grešnosti/

 

jer život ovaj, a i onaj poslije njega

možda je tek blues i krug koji se samo okreće

a tko će to bestraga  znati

 

Ako krenemo na put s ovim zanimljivim pjesnikom u potrazi za odgovorima, nalikovat će naše putovanje potrazi za svetim gralom, prolazit ćemo kroz planine mrkog medvjeda, kroz užarene pustinje, džungle, naći ćemo se na dnu oceana, boriti sa zmajevima, a temeljno naše pitanje biti će; tko smo, kuda idemo, koja je naša misija, je li Bog s nama. / Može li se Bog ubiti/

 

Vidjeti i čuti

gledati i slušati

pažljivo moramo ako želimo

opstati u svijetu

opasnih spletki i tamnih komora.

Osnovna tema ove zbirke pjesama su Svemir i ljubav, odnosno čovjek kao stanovnik Svemira, kao biće koje voli i teži biti voljeno. Međutim, ogriješio se čovjek o svoju majku Zemlju, polako ju je ubijao i doveo do kraja.

/ Pčele i cvijeće/

 

Pčele su nestale s ove Planete.

Gotovo je.

Još pet godina ćemo živjeti u kolapsu.

Može nam se ponekad učiniti da su pjesničke slike apsurdne, kontradiktorne, ali ubrzo shvaćamo da imaju svoju pravu, nepobitnu logiku, da u njima nema ničeg besmislenog, da duboko oslikavaju ono što je čovjek od svijeta napravio./Pitanje je čiji je Bog/.

 

Nisam jedini, ali ni posljednji

što se utapa na mjestima koja su presušila vodom.

Iako ljubavna tematika ne dominira stihovima ove zbirke pjesama, ona je duboko utkana u stihove. Pjesnik voli ženu svim svojim bićem. Voli ju kao zaštitnik i kao ljubavnik /Gospodin je večeras gol/

 

Noć je tako divna

a ti podatna kao plod naranče

što mi pod zubima pucketa

niz usne mi se slijeva.

Izazivam ti želju za nabujalom sjenom u mraku.

Pjesme su uglavnom pisane slobodnim stihom. Tek tu i tamo poigra se autor rimom ne poštujući versifikaciju

/ Stanica na rubu grada/.

Vjerujem da će ova intrigantna zbirka postati svojina mnogih čitatelja.