U izdanju knjižare Redak izašla je zbirka pjesama Aljoše Đuguma Refleksije.

Predgovor

Duša čovjekova žudi ljepotu. Opterećena genetskim kodom zaborava o vlastitom identitetu, zarobljena u fizičkom tijelu, nejasno se sjeća svoje prave naravi, nepotpuna, izlomljena između jave i sna.

Zrcali se u njoj, osjetilima upijena stvarnost, a ona, utisnuta u mrak, reflektira svjetlost.

Dvije strane zrcala. Uzajamne refleksije jave i sna.

Aljoša Đugum je tragač. Proklet i blagoslovljen dušom pjesnika, on traga za ljepotom. Njegova prva zbirka pjesama „Refleksije“ je traženje stvarnosti koja se nalazi iza stvarnosti. Ili iza sna. U zrcalnoj galeriji uma.

Ali, čitatelj se ne treba plašiti. Iako su autorove misli duboke i zrele, njegove refleksije su jednostavne, jasne. Lako i neprimjetno uvuku nas u svijet koji intuitivno poznajemo, a koji se odjednom otvara pred nama jasan, lijep, privlačan; svijet iza zrcala.

I taj svijet je život. Potpuni život u kojemu vlada sila ljubavi prema svemu što jest i što nosi obilježje estetskog. A to estetsko je ujedno i duboko etično.

U poeziji Aljoše Đuguma zadivljuje bogatstvo motiva kojima on oslikava svega nekoliko tema; ljubav, prolaznost, zapitanost pjesnika o svrsi i ulozi pjesništva.

Ljubav prema ženi je duboko strastvena, ali ta se strast skriva oku površnog čitatelja, ona se tek osjeti u emociji koju autor nastoji obuzdati, stišati, pomalo zatajiti. Ali ona buja, rasprskava se unutar nametnutih međa.

/Pokraj tebe/

 Najdraža, stisnut u mir mračnog rova
mogao bih pisati vječno o tebi
skupiti vojnike najboljih slova
ni Smrt me jadna pobijedila ne bi.
Mramor bi joj klesala pjesma ova.
*

Najdraža, nek’ tama svijetom vlada
jedno malo svjetlo u meni čuči
i ja sam ga noćas nazvao nada
jer voljeti tebe srce tek uči.
Onako kako tvoje zbog moga strada.

Zaljubljen u život, pjesnik diše i ljubi prirodu, stapa se s njom uočavajući ljepotu najsitnijih detalja. On zna da sve što ona nosi ima svoje logično mjesto u ustroju života.

/O jablanu i panju/

Jablan krunjen zvijezdama zlatnim
nebo i ptice u krošnji gosti
panj – domaćin cipelama blatnim
nosi nečije umorne kosti.

Iako je život vječan, na ovoj strani zrcala on je prolazan i njegovu prolaznost moramo prihvatiti makar tugom i naći utjehu u spekulaciji uma o besmrtnosti duše.

/Dvije kapi kiše/

Možda smo se i ranije sreli
u trudnom oblaku prije kiše
dvije smo kapi, makar bi htjeli
nekad biti manje, nekad više.

Aljoša Đugum često postavlja pitanje pjesništva i njegove uloge u životu čovjeka. Odredio se kao pjesnik tuge. Podsjetio me na Vladimira Vidrića koji je vjerovao da nema velike umjetnosti bez velike boli. Iz boli niče ljepota./ Nesreća u sreći/

Najteže pišem te sretne trenutke
takav je kroničar dramskih činova
pronašli su u meni  tihe kutke
kao patuljci u zemlji džinova.
*             

Mi se nasmiješeni gledamo šutke
kada se nađemo oči u oči
ne zna zapisati sretne trenutke
to pero koje tinta tuge moči.

Aljoša Đugum  je pjesnik zatvorene forme, sklada i ravnoteže. Njegov stih nije dekorativan, on je tako divno jednostavan, vizualno dojmljiv, njegova je melodija namijenjena finom uhu, rima je bogata i svježa.

 

Od srca preporučujem ovu zbirku pjesama svima koji uživaju u ljepoti poetske riječi.

 

 

Marija Juračić, prof.