Pamtim Lorena
te jeseni kasne
jela si naranče
crvene i slasne.
Smrt razapeta
između otoka i kopna
tama : – iskovane misli
u boji tvojih očiju.
Oštrim koplje, a štit mi nosi tvoju noć
vrijeme prelomljeno u utrobi praznog ribnjaka.
Moloh ! Moloh !
Lutam već dugo
hodnikom svijesti
izgubljen u odjeku vlastitih koraka
uhvatim se ponekada kako mislim na tebe
( a obećao sam da neću )
kako si ljeta Gospodnjega na vrhu Učke
trčala po kiši
u vojničkim čizmama
i misli mi slala u gustim kapima,
tad hladan glas uma
dozove stvarnost
teška tuga zasjedne na grudi
pa kuhinjskim nožem po žilama šaram
i pišem tvoje ime na keramici pločica
LORENA.
( Jahve ozdravi me jer dršću kosti moje ).
U Sulmonu pronašao sam pjesmu
to dani pupaju na trepavici.
Moloh ! Moloh !
Pa se ponovo uhvatim kako
mislim na tebe, ( a obećao sam da neću )
što nas je to snašlo :
Svemir i Moloh i Pakao…
Progutam šaku tableta za spavanje
onda sa sjećanjem o tebi usnem bez snova
LORENA.
Moloh ! Moloh !
Ne prolazim više Tizianovom ulicom
na prozoru hospicija tvoje lice mi se ukazuje
neka bude Moloh !
Blizanci u ogledalu
tvoj grob more od drugih izdvaja
na kuhinjskome stropu proročki je ispisano :
” I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu “
čujem kako spuštaju lijes
sedam godina ga nosiše.
Deus est mortuus ! Ave Moloh !
Pamtim Lorena
te jeseni kasne
jela si naranče
crvene i slasne.