Ne znam tačno kada sam

napisao ovu pjesmu

Možda za kafanskim stolom

gledajući nebo, slušajući kišu

Ti si jedan detalj u njoj…

Ne uobražavam da sam pjesnik

zato nemam šta da kažem

drugim ženama.

Ovo nije pokušaj da se iskupim,

suviše sam umoran

i radije bih obilazio kafee

nego lutao od uspomene do uspomene

tražeći utočište za svoju čežnju.

Pa, ipak, popuštam,

možda zbog proljeća i

dozvoljavm ti da uđeš bez kucanja

i vidiš gdje sam ranjen.

Kako sam mogao znati

šta se zbiva u tvojoj glavi

i otkuda dolaze ružne misli

unižavajući ljepotu te davne jeseni.

Jednostavno, desilo se..

Svih ovih godina

moga izgnastva iz tvoje ljubavi

nisam mogao da ne zažalim

za tvojim dodirima

osvrćući se za djevojkama

koje su prolazile pune nade.

Treniranjem i drugim oblicima

samodiscipline liječio sam se od usamljenosti

pokušavajući da saznam, nešto više

o tvojoj ljubavnoj karijeri od tvoje najbolje prijateljice.

I ona poče da mi priča…

A u mom srcu

cvjetao je divlji badem

dok sam na ulicama velikih gradova

sakupljao riječi iz svojih pjesama

želeći da ih sačuvam čistim,

za neka bolja vremena.

Mirno teku rijeke

kroz našu ravnicu

između napuštenih salaša.

Palim svjetlo, navlačim roletne

i tragam za starim, nepoznatim, mirisima

koji su ostali, kao nezvani gosti,

suviše dugo, u mojim sjećanjima

Neizgovorene riječi ostaju da trepere

iznad Ohridskog jezera

kao sjetna pjesma

Kako da nazovem ovaj, iznenadni,

napad slabosti, koji mi nije drag,

jer me kao dijete, izgubljeno u parku,

tjera na suze

Lowe is New Everyday

reče neko

Možda je u pravu

Vrijeme je da odrastem

i shavatim da je stil zavođenja

jednostavan i formalan