Dan se budi polako, lijeno, kao da mu se ne da,
A ja ga jednako lijeno slijedim tražeći tebe,
Tebe kojeg želim tu u toplini moje postelje
I mislima te prizivam, šapućem ti ime
Kao da ćeš čuti.
Nadom čvrstom u ljubav koju dijelimo
Zaiskri na trenutak slika nas u svitanje.
Sasvim blizu stisnuti upijamo prve obrise dana,
Zadnje točkice noćnog neba ispraćamo
I buđenje ptica u osvit slušamo sretni.
Bit će, govoriš mi, bit će još takvih dana
Samo da posložim, da uhvatim korak
Sa ovim vremenom koje mi izmiče.
Ljubeći mi vrat, nekada, nisi o vremenu razmišljao,
Kao da trajat će vječno.
Danas  se u svitanje tješimo,
Samotnim osmjehom sjećanja, čekajući
Da se posloži vrijeme, da život vrati ritam koraka.

01.04.2012.