Bljesnu kratko k’o meteor dolje
jasnog pravca i čvrste volje
pa nestade u trenu jedne duge noći
da odjekne u vremenu koje će tek doći.

Dok je krhkim tijelom ponirao u dubinu,
prozre žarom vrelim prijetvornu vanjštinu.
Oslobodi riječ (i prljavu, i ružnu)
da raskuži ustajalost filistarsku, kužnu.

Kriknu glasno bez iole srama
skresa prkosno da predrasude slama…
“Ništa ljudsko nije mi strano”
– i sjaj, i prah – svakom sve je dano.

Istinom svoga “ja” slijedio je putanju,
svoj slobodan pad, nesklon drukčijem lutanju.
Bez lažnih uzora i moralnih vertikala
s dna, sav od kala, do novih ideala.

Ono što je mog’o, razabra u svom bljesku,
protivno izgradnji kula u pijesku.
Sve što izlaz traži, probija se kao voda
da ispari il’ prolaz nađe – dovoljna je tek sloboda.

Janku Poliću Kamovu