mater: poezija

pater:  iz zemlje neiskošten

             kao muk ubesjeđen

             nihilu priopćen

 

uspavah rane

do sljedeće vječnosti,

oče

 

grcaš li to krv 

pod jezikom svijeta

da zajedno iskrvarimo nebo

koje si od mene skrio

 

vjerovah da ptice

iza zrcalā polijeću

i da kiša jest

tek smrt djeteta

premalena

u zemlju da stane

 

ti nisi nosio godine u kosi

dok moju si mrakom češljao

 

čuh

da sjenu iza sunca tražiš

 

da ne znaš riječ,

niti ožiljak,

ni rat

i da mnome brojiš vrijeme

pod rašeljkom

u bol obučen

 

tvoje rane nosim ja,

a svoje 

do sljedeće vječnosti

zauvijek uspavah

 

osluhni,

Abraham te doziva

između dva neba

da oploviš Grob

samo za tebe ojađen

 

polijeću li još ptice iza zrcalā, oče

 

i imamo li dovoljno smrti za oboje

 

 

~mom ocu~