Od kada postoji čovjek kao misaono biće, postoje i ona vječna pitanja o smrti, o putovima  duše nakon što se život ugasi. Razna filozofska stajališta i religije pokušavaju odgovoriti na ovo pitanje. Legende i mitovi sve više prelaze u sadržaj koji smatramo pričama, tvorevinama mašte  bez realne osnove. Takva je i priča o palim anđelima koji su stigli odnekud s neba i pomogli čovjeku da si olakša ili zakomplicira život. Stvar gledanja.

Tema postanka čovječanstva i prognanih anđela nije nova u književnosti. Nenadmašno je oživljena renesansnim epom Johna Miltona “Izgubljeni raj” i kasnije se često kao zanimljiv motiv javlja u literaturi. Zaokuplja maštu, intrigira pjesnike i nameće misao o ljubavi i kazni, o muško – ženskim odnosima, o zavođenju, okrutnosti i milosrđu.

Kada o istom motivu progovara magistar edukacije informatike, čovjek koji poznaje fizikalne zakone ustroja svijeta, onda stvar postaje još zanimljivija. Očekujemo da podloga fabule dobije fizikalno prihvatljivo objašnjenje. I nećemo se razočarati. Zoran Hercigonja ga nudi. Često sam se pitala kako bismo percipirali svijet da su nam osjetila osjetljivija, finija, da primamo i one titraje koji ostaju izvan njihova dosega. Bismo li se užasnuli kada bismo spoznali da smo rođeni u užasu neke strašne realnosti?  Je li nam  netko iz samilosti ograničio i sluh i vid?

Roman „Zaboravljeni“ polazi od fantastične premise da pali anđeli postoje, da djeluju tu pred nas i u nama, a ne vidimo ih jer njihova stvarnost titra na frekvencijama koje mi svojim osjetilima, koja jesu svojevrsni prijamni instrumenti,  jednostavno ne primamo.

Fabula romana prati Samuela, mladog apsolventa fizike koji zbog pisanja diplomskog rada odlazi u zabačeno selo na sjever Irske, gdje dodijeljeni mu mentor, star, ekscentričan profesor Zagrajski u napuštenom rudniku bakra istražuje prostorna zračenja.  Nakon niza čudnih i tajanstvenih zbivanja, budući mladi znanstvenik shvaća da mnoge stvari nisu onakve kakvima se čine, da svako lice ima svoje naličje i da je Zemlja  dobro čuvana tamnica u kojoj i on igra određenu ulogu. U nekim zakutcima svijesti Samuel nosi nesretno djetinjstvo provedeno u sirotištu, lik stroge časne sestre Matilde, koju je njegova dječja duša često osuđivala pa čak i mrzila, te očinski lik domara koji ga je jedini štitio i savjetovao. Rastući u zatvorenoj i nepoticajnoj sredini, Samuel postaje mrzovoljan, neinventivan intelektualac, ali se njegova osobnost, uslijed tajanstvenih zbivanja, polako mijenja pa on  prelazi psihološki put od introvertirane osobe do čovjeka od akcije.

Zoran Hercigonja je autor koji ima osjećaj za dramatiku. U trenutku kada smo donijeli jedan sud, oblikovali stav, on neočekivano skreće radnju romana u drugom smjeru pa smo, zbog novih saznanja, prisiljeni mijenjati unaprijed stvorena mišljenja i stavove, što doprinosi unutarnjoj napetosti radnje romana koju autor naglašava nizom tajanstvenih zbivanja i uvođenjem tajanstvenih motiva: primitivan simbol oslikavanja anđela za vrijeme procvata mazdaističke kulture na Julijinoj torbici, onakav kakvog pamti s broša sestre Matilde,  tajanstveni gubitak roditelja, paket nepoznatog podrijetla iz Nacionalnog trezora, nepoznati dobročinitelj koji uvjetuje da Samuel mora studirati fiziku… Gomilaju se tajne koje treba mudro i uvjerljivo otkriti i obrazložiti. Možda će poneki čitatelj pomisliti da je autor opisao nešto nevjerojatno, nešto što nema uporišta u stvarnom životu i da je zalutao u čistu bajku. Međutim, potpuno je irelevantno jesu li zbivanja s naše točke promatranja moguća ili bajkovita, bitno je da nas uvuku u svoj svijet, da nas intrigiraju pa da u  trenutku čitanja izmišljeno postane moguće, jer sve što ljudski um zamisli, znanost u dogledno vrijeme ostvari ili  otkrije.

Sjećam se jedne Einsteinove dosjetke. Veliki znanstvenik i sanjar je izjavio da svi ljudi uvijek znaju što je nemoguće. Onda se nađe neka budala koja to ne zna pa otkrije nešto. Sviđa mi se ta misao koja kazuje da samo znanstvenici – sanjari krče nove putove u šire domene ljudske spoznaje.

Dakle, nije važno jesu li zbivanja u ovom romanu realna ili ne. Ona su moguća i upravo zato zabavna i zavodljiva.

„Dragi moj kolega – smireno je rekao cuclajući posljednju kap konjaka.

 -Mislite da su ljudi sve ovo otkrili? Mislite li da su ljudi sve ovo izmislili i izumili? Anđeli su ljudski svijet učinili ugodnim za  život, pali anđeli, zatočenici. Da nije njih bilo, vjerojatno bismo puzali poput golaća po spaljenome tlu. Mislite li da svi izumi čovječanstva pripadaju ljudima? Ne budite tako naivni, kolega.“

Kompozicija romana je linearna i prati događaje vezane uz glavnog junaka pa su ostali likovi opisani iz njegovog kuta gledanja, a taj kut ne mora biti pravi. Tek u bljeskovima Samuelova sjećanja i u pripovijedanju starog obiteljskog prijatelja, radnja teče retrogradno i omogućuje razna predviđanja.

 Svaki ulomak počinje stihovima koji otvaraju problematiku ulomka. Kao uvod prvom ulomku autor je napisao:

Rijeka teče između dvaju svjetova

U duši pomak

Sunce što baca sjene.

Ni jedan list nije požutio

Bez znanja stabla.

Što je biće

Do li širenje nas samih

U prostor etera?

Ostavio je autor mjesta razmišljanju i zamahu mašte, a to je značajka svakog dobrog i zanimljivog romana.

Marija Juračić, prof.

https://view.publitas.com/foi/zaboravljeni

Nakladnik: Fronta Impress, vl. Saša Kušter
Broj stranica: 158
ISBN 978-953-48051-4-5