(Izvor fotografije: dw.com)

Rosi Luxemburg (1871-1919)

Na spomen-ploči ne miriše ti ruža
nalik na boju crnog vina iz kaleža
i stotinjak godina crveni karanfili
hladan kamen ti kapima crvenili.

Bolje bi bilo da nikada nisi kriknula
noćima bdjela i od tuge svisnula
glavu si punila s novim idealima
umarala se državom i kapitalima.

Htjela si za sve pravdu i promjene
socijalizam i jednakost za žene
bila si mlada i nadobudna
tih davnih godina svima čudna.

Perom si krenula protiv militarizma
nalik na mladu slikaricu futurizma
organizirala štrajkove proletarijata
gonili su te poput najgoreg tata.

Tvoje govore mnogi nisu voljeli
toj silnoj mržnji nisu odoljeli
osuđivali te i Europom lovili
sivim zatvorskim ćelijama ovili.

Čvrste zidine tvoj glas je rušio
dok se rat još svijetom pušio
samo si tražila Mir i Slobodu
al’ sve je palo u duboku vodu.

Bitku si izgubila, okrutno te ubiše
u prljavi kanal izudaranu baciše
nestala si u tišini bez narodnih masa
Rosa, još odjekuje eho tvoga glasa.