Stisnula sam  u šaci uspomene
ali mi kao pijesak u pješčanom satu
cure među procjepima prstiju.
Vjetar pustinjak nosi ih visoko
gore među nježne ptice nebeske
pa se kao nježnost noću vraćaju
u zraci mjeseca do tvoga uzglavlja.

Voljela bih znati ovog trena
draže li ti nozdrve nježnošću
njihovi davno udahnuti mirisi
ili su mirise slavonskog  jutra
zamijenili mirisi uzavrelog velegrada .
Šapću li ti u snu ime sokaka znanog
i onog tek procvalog grma jasmina
iz vrta ljubavnih obećanja i dodira .
Nosi li zraka i dio mog  mirisa
ili ga je podsvijest zatomila
pa lebdi uokolo kao utvara.
Stišćem šaku sve jače,prsti poplavili
ne daju još tu jednu  uspomenu
u šaci  izgužvanu da iscuri
mora ostati, postojanju ostaviti smisao