Jeste li primijetili kako, predstavljajući javnosti djelo nekog umjetnika, voditelj ističe njegovu mladost i kaže; djelo ovog mladog umjetnika….

Ako za sugovornika ima neku stariju osobu, voditelj nikada neće naglasiti njegovu starost i reći; djelo ovog starog umjetnika…

U ovom slučaju prešutjet će  dob autora kao da je ona nešto kužno, drhtavo nemoćno, nešto što treba izbjegavati, što je bolje ne spominjati.

Nedvojbeno je da je bolje biti mlad nego star jer je  mladost  lijepa, zdrava, privlačna, potentna, u svakom slučaju poželjna.

Međutim, titulirajući autora mladim, voditelj nesvjesno čini djelo kamuflaže riječima.

Djelo autora je objavljeno, završeno, definirano  i u tom trenutku za njegovu vrijednost   postaje irelevantno je li autor mlad ili star. Dob autora na djelo više ne može utjecati.

Predstavljanje autora izrazom mlad, krije u sebi nekoliko opasnosti.

Voditelj priopćava svojim gledateljima da je autor mlad iako to oni sami dobro vide i šalje im podsvjesnu poruku da sumnja u njihovu moć opažanja, da podcjenjuje njihovu slobodnu procjenu.

Izraz mladi autor može u gledatelju izazvati i negativne konotacije te biti prerađen u misao;

Mlad je, treba još sazrijevati, a ta će misao odmah izazvati drugu; prezentirano djelo vjerojatno nije dovoljno zrelo.

Ili će pomisliti; autor je mlad, ali s obzirom na mladost stvara sasvim solidno.

Mi, gledatelji djelo smo potisnuli u drugi plan i razmišljamo sve više o autoru, a ne o djelu koje je sada nezavisno biće, koje ima svoj vlastiti život.

Ipak, postoji opravdani razlog kada možemo naglasiti dob autora ne misleći na njega, nego isključivo na djelo.

Kada je cijeli književni opus autora završen, možemo primjerice  reći; mladi Krleža misleći na njegove rane radove.  Ovaj osvrt je pisan s namjerom da pokaže kakve sve misli u čitatelju može, iako ne mora, izazvati jedna jedina, naoko sasvim obična, bezazlena i prihvatljiva riječ.