Sanjala sam oca…

plakao je…

i u naručju držao moju majku.

Gledala sam ljubav

dok mi je bol doticala srce

a krik tuge rasparao je noć na dva dijela.

Na jednom dijelu zvijezde su treperile,

a na drugom

mjesec, ostavljen i sam u ranama

tiho mi je govorio:

„Idi dijete, idi domu svome

a kada zakoračiš u stvarnost života

i probudiš se iz sna

sve će biti tiho, bez suza i tuge.

Osedlaj vranca i kreni prema lugu

nađi humak prekriven lišćem prošle jeseni

a ispod šarenih listova

potraži kamen bijeli

i u san ga donesi“.

 

Probudio me vjetar

kroz otvoreni prozor moje stare kuće

s mirisom majčinih ljubičica

koje još uvijek cvatu

a na pragu ugledah list papira

istrgnut iz majčinog dnevnika

na kojem je pisalo

„Danas sam ti pretužna, mili moj…“

 

Dok se zora napajala bistrom rosom

vranac me nosio do luga

da potražim humak.

Duboko u lugu

jutarnja zraka sunca osvijetlila mi je put

ugledah humak

kleknem pored njega

prstima dotaknem zemlju

i pronađem bijeli kamen, bjelji od snijega.

Na kamenu uklesano srce sa dva imena

majke i oca moga.

Toplina njegova ugrije mi dlanove

prigrlim ga na grudi i krenem domu svome

a kada je noć poljubila dan

sklopila sam oči i utonula u san.

 

Sanjala sam oca i majku svoju

na licu im osmjeh kao nekada

a u mojim dlanovima

bijeli kamen se raspao u tisuću sitnih mrvica

jedino slova imena

majke i oca

grijala su moje dlanove.

 

Pogledala sam u nebo, mjesec i zvijezde…

tiho zaplakala

i poželjela

zauvijek u snu ostati…

 

Mirjana Pejak Peki (Prow.Quantum.Xm) (xir)