nikada nisam mogla pomisliti

da će doći dan

kada se duša odvaja od tijela

i ostaju samo granice postojanja

putem nebeskog svoda

i zvjezdanim stazama

kada me povede pružena ruka

mjesečev sjaj  i usamljenost

će me pratiti

ti ćeš mi nedostajati

i nikada nećeš moći doznati

što su moje misli snivale

jer vremenom se uvijek

daleko i brzo putuje

suzama sam snove zamolila

da me od tebe ne puste

jer moja ljubav je toplija i jača od sunca

a mekša od uzdaha

tebi namijenjena, u tebi živjela

ni svjetlost zvijezda nije joj usporedba

i nikada neće postojati

nešto jače od moje ljubavi

jedini si

na čijim ramenima sam zaplakala

čije sam suze vidjela

otkucaje svojih zadnjih trenutaka

vješto sakrivala

i željela

da se probudim jutrom iz sna

i shvatim

da sve se promijenilo

zatražit ću te oprost

jer put vječnosti moram krenuti

što ćeš moje poljupce propustiti

i pitati

kakve snove sada snivati

kakav život živjeti

vrijeme gubiti

a dani će žalosno progovoriti

i tada ću ti nedostajati

kada se moji završe putovi