Antonija Celin u novom slikarskom ciklusu svoja likovna promišljanja uspostavlja geometrijsko apstraktnim izrazom. Novi modeli njenog likovnog izražavanja prizivaju duh umjetničkih tendencija čije elemente Antonija slobodno „slaže“ u prostor svoje slike.

Pojam apstrakcije percipiramo kao odvojenost od prirode, a krivac tome je nezgodna implikacija pojma koji znači odvojiti, isključiti, izostaviti suvišno. Kao izraz predstavlja umjetnost u kojoj predmet biva podređen ili iskrivljen u svrhu naglašavanja plastičkih i izražajnih sredstava. Ona stvara novi svijet koji naoko nema ništa s realnošću, no u svojoj popudbini podliježe općim zakonima kozmičkog svijeta. Tako se usporedo s prirodom javlja novi svijet, svijet apstraktne umjetnosti podjednako konkretan i realan. Geometrijska apstrakcija usvajajući znanstveno-matematičke metode stvara taj imaginarni svijet revalorizirajući vrijednosti prirodnih svojstava linije, oblika, ploha te njihovih kombinacija i odnosa koji su postojali u prirodi dugo prije pojave čovjeka.

Novim uradcima Antonija Celin apostrofira navedene odrednice, no njezina spoznaja neograničene  slobode u  umjetničkom izražavanju, mogućnost asimilacije raznih ideja i sustava rezultirala je lirskom geometrijom sintetiziranom  u razigrane forme. Vizualni pomaci, izlazak pokojeg broja iz utvrđenog mu okvira ublažavaju hladnoću stroge geometrijske forme. Geometrijska poetika kod Antonije Celin, dakle, nije rezultat programske ili konceptualne prisile. Rezultat je osobnog sazrijevanja, intimne vokacije koja legitimitet stječe u vlastitoj umjetničkoj praksi i ne traži potvrdu izvan nje. Pretpostavka da se Antonija povodi za nekom univerzalističkom metafizikom oblika i brojeva bila bi stoga pretjerana. Oni su dio slobodne vizualne igre, iskristalizirani su iz propitivanja u prethodnim ciklusima, a kao numerički znakovi, kote, pravci, dio su i njena profesionalna života.

Novi ciklus temelji se na ispitivanju, demonstriranju varijacije iste teme razrađene u seriji od dvadeset slika. Nastale su kao slijed Antonijina interesa za propitivanje strukture slikarskog polja kombiniranjem neslikarskog materijala – pijeska i znatiželjom kakove će efekte i doživljaje pobuditi udruživanje ekspresivne enformelne podloge s „hladnom“ geometrijom umnoženog sustava numeričkog znakovlja i pravokutnih formi. Ciklus predstavlja ključnu točku autoričina slikarskog razvitka. Novim radovima rezimira vlastiti slikarski opus i postavlja temelje novom pravcu kojim će se vjerojatno kretati u narednom razdoblju. Uočavamo bliskost analitičkom pristupu slikarstvu, istraživanje mogućnosti slikarskog izražavanja te uočavanje značaja problematike prostora slike.

Antonija Celin napušta sve ono što joj se u prethodnim ciklusima činilo suvišnim. Svodi sliku na elementarni, monokromni odnos elemenata i formi dinamizirajući slikarsko polje rasutim brojevnim znakovima, linearnim spletovima ukrštenih pravaca, kota koji čine okvir neke pomaknute, nestabilne geometrije drugačijeg reda koja se očituje u odbijanju uvriježene geometrijske organizacije. A nezatomljena ekspresivnost najizraženija je kod podloga koje su tretirane pijeskom, oduzimajući tako „geometrijskoj slici“  zadanu plošnost, čineći podlogu poljem bogate teksture. No, likovni jezik sada je sažet, građen poetikom akromatskih ploha (crne i bijele)u koje autorica utiskuje svoj već prepoznatljiv psihogram – broj.

Ovo radikalno čišćenje od raznorodnih poticaja, kojima je kao mlada slikarica bila izložena u godinama svog likovnog razvoja, logično je. Nove slike novi su, značajan pečat Antonijina životopisa, sadržajno očišćenog rukopisa, trenutak autoričine zrelosti, vizualna mjesta koja nas emocionalno i intelektualno angažiraju pružajući nam mogućnost individualnih iščitavanja.