Žuta, crvena plava letjele su po sobi od zida do zida. S laptopa je svirao najnoviji Gibonijev hit. Franka kao da je letjela  sa svojim kistovima. To je bio njezin mikro i makro kozmos, kvaliteta i kvantiteta njezinog bivstva. Ona nije voljela slikarstvo. Disala ga je. Bilo joj je na usnama, očima, u dahu – ponekad sam imala dojam da je slikajući i sama postajala bojom.

Poznajem Franku od vrtića. Već je u vrtiću tražila boje. Već tada su joj roditelji branili da se bavi tom uzaludnošću. Ta se teorija pojačavala Frankinim odrastanjem. Kao imućna obitelj htjeli su je poslati na Oxford ili neko drugo veleučilište, no Franka nikome nije dala da razbija njen san.

Znaš Lara, ponavljala bi “ja živim s bojama, za boje i kao da sama postajem slikom koju s njima stvaram. Razumijem da to drugi ne mogu razumjeti, ali neću odustati.”

Kada je došlo vrijeme upisa na fakultet Franka je pored sveg bogatstva kojeg je imala njena obitelj, odlučila raditi sezonu u Makarskoj. Jednog jutra se spakirala i napustila dom da bi pet mjeseci u makarskom hotelu peglala posteljinu. Sjećam se njezinih žuljevitih ruku koje je dobila od napuknute pegle.

Njezini roditelji su me molili da utječem na nju, da moju riječ čuje. No Franka nikog i ništa nije čula osim boja.

„Koliko si platila ovaj atelje, draga moja?“ pitala sam je diveći se njezinom kutku kojega je sama izradila u jednoj napuštenoj kući – uz dozvolu vlasnika.

„Bolje da ne znaš – neću reći čak ni tebi.“

„I stigneš sve… školu, ovo – divim ti se.“

„Upisala sam doktorski studij“, izjavila je intonacijom kojom se izjavljuje da pada kiša.

„Molim? Kako? Kada? Gdje.?“

„Pa na Širokom Brijegu gdje sam i diplomirala.“

Za vrijeme boravka u Makarskoj Franka je radila s jednom širokobriježankom koja joj je pričala o njihovoj ALU. I TAKO JE RJEČANKINA ZARADA, KOJU JE ZARADILA NA SEZONSKOM POSLU u Makarskoj završila u Hercegovini. Diplomirala je u roku uz Rektorovu nagradu.

„Pa kako ćeš živjeti na relaciji Dubrovnik – Široki Brijeg?“

„Lijepo, sve ja stignem.“

„Ti si čudo, draga moja.“

I bila je radila u Dubrovačkoj gimnaziji, stanovala u maloj sobici, izgradila atelje u trošnoj napuštenoj kući. A mogla je ništa ne raditi i uživati u moru novca. Ali ne, nije to Franka. I zavidjela sma joj na tome. Ja nisam imala hrabrosti odreći se svega zbog sna. Sama sam prodala san za trivijalnosti.

„I kad je izložba?“

„Za 55 dana i 17 sati.“

„Volim tvoje definiranje vremena.“

„Hoće li ti smetati moj boravak ovdje?“

„Ma kakvi.“

„Samo ti guštaj.“

„Ja sam sva…“

“U bojama. Naravno, gdje bi drugo bila?“

Promatrala sam je tako sretnu razigranu. Divila joj se što je uz sve svoje obveze I projekte  došla na ideju da me ugosti 20 dana Koliko je trajao moj godišnji odmor.

• Koja je tema izložbe?

• Morske sirene.

I sama je sličila sireni, s dugom crnom kosom koja je nerijetko u njezinom plesu s kistovima padala po slikama. Tako je i sama izgledala kao velika slikarska paleta.

Divno.

Smijem li te pitati – čuješ li se sa svojima?

Ne.

Nikako?

Znaš da nisam – zašto me pitaš?

Ne mogu vjerovat, Franka, prošlo je osam godina od…

Od čega? Kaži naglas.

Pa znaš od čega.

Znamo obje.

Evo ja ću izreći – prošlo je osam godina od kada si napustila svoju obitelj. Ti stvarno misliš da je njima lako. Baš sam neki dan srela…

Prekini – povikala je. Ne zanima me razumješ. Ne zanima. Čuješ li N E Z A N I M A  M E . Slovkala je kao da mi želi reći upamti to za sva vremena.

Ali možda i oni danas…

Što? Što oni? Nikad ih nisam ništa tražila – I nisu mogli prihvatiti jednu jedinu želju da buden slikarica. Kao da je to nešto nečasno.

-Pogledaj – pokazivala je na velike slike koje su bile naslonjene na zidove.

-Pogledaj, možda tin a njima ne vidiš ništa, ali ja vidim sve. Ovo je više od zanimanja, ovo je sve što želim i imam. Ovo je poslanje, a ne poziv. Talenat koji moram živjeti. I da, moram ti reći kako ću od ovog ljeta ponovno na BURZU RADA.

• Što, molim?

• Pa jesi maloprije rekla kako si upisala doktorski?

• Točno.

• I kako ćeš platiti sobu, boje, studij.. ne razumijem.

Pokazala mi je rukom na staru drvenu škrinju.

Prišla sam i otvorila je.

U škrinji su bili mali formati slika, možda najmanji. Puni morskih motiva.

• Koliko ih ima?

• 888 – izjavila je ponosno.

• Pa kad si…

• Cjelu zimu sam oslikavala minijature, i pronašla 7 trgovina koje će ih otkupiti za 100KN. Uz moju ušteđevinu, a nisam trošila ni 30 % od plaće. Bit će dovoljno za sve.

• Nemoguća si.

• Znam – ha ha ha- smijala se

• Otkaz će mi dobro doći – moći ću se više posvetiti ateljeu.

I tako svih 20 dana odmora, provodila sam ujutro na moru, a popodne bih odlazila u Frankin atelje u kojem smo svaki dan jeli lubenice, kokice i livanjski sir.

Franka se u taj sir zaljubila za vrijeme studiranja u Hercegovini. Čak je i jednu izložbu posvetila Livanjskom kraju.

Za vrijeme studija Franka je zavoljela taj hercegovački krš kao nekoć more.

• Filip

• Što Filip?

• Tako se zove moj zaručnik.

• Onesvjestit ću se, majke mi. Dvanaest dana sam ovdje i ti mi sada kažeš da si zaručena.

• Ne moram pitati čime se on bavi.

• Ne moraš – ha ha ha ha.

• Pričaj mi o njemu.

• E to je bio dovoljan motiv da ostavi kist i sjedne na pod.

Dva i pol sata pričala je o Filipu, o zajedničkim studentskim danima, o ljubavi koja se nastavilla u Dubrovniku.

Ova kuća koju sam pretvorila u atelje je kuća Filipovog djeda koji me odgojio.

Pa ja više ne znam čime je još možeš iznenaditi.

• Kad vam je svadba?

• – tek smo se vjerili. Moramo stabilizirati svoje situacije pa onda svadba.

-Ajme, draga Franka pa to je divno.

Zagrlile smo jedna drugu. I započele svoj ritualni ples, kojega smo plesale u školi svaki put kad bi dobile peticu iz nekog predmeta.

Znaš što, ostat ću još deset dana do izložbe da ti pomognem oko svega i naravno da upoznam Filipa. Tako je i bilo. Ostala sam s Frankom do izložbe. Filipa ssam upoznala na jednoj večeri. Nije mi izgledao kao Frankin tip – ali morala sam poštovati njezin odabir.

Deset  dana prije izložbe dogovarala sam s Frankom pojedinosti oko izložbe, kad je u atelje ušla trudna plavuša.

• Dobar dan, što ste trebali?

• Vi ste Franka?

• Da, ja sam Franka.

• Franka, ja sam Nives.

• Oprostite, ali vaše mi ime ništa ne znači.

• Ja sam Filipova žena.

Da se Franka nije onesvjestila prije mene, ja bih se onesvjestila.

Ovako, morala sam nju polijevati vodom.

• Samo me odvedi do sobe, molim te, počinje moja

Dobro sam poznavala Frankinu migrenu. Uvjek je trajala 4 dana. Dovela sam je do sobe, pomogla joj da popije lijek.

• Ako umrem, ne javljaj mojima.

• Ne buncaj, čeka te izložba.

• Točno, a nju volim više i od tog nitkova.

Franka je zaspala, a Nives je puna tri sata pričala o otvorenom braku s Filipom koji se odvijao na relaciji Milano – Dubrovnik. Sve što mi je ispričala o Filipu potvrdilo je moj prvi dojam o njemu.

Od Filipa više me brinula situacija s izložbom.

Nazvala sam Frankinog oca koji je bio poslovni partner moga oca i sve dogovorila.

Franka se probudila kako sam i pretpostavila, četvrti dan. Zatim je uslijedio plač  prisjećanja.

• Stani, molim te. Rekla si da su boje tvoj život. Što plačeš nad sobom poradi jednog nitkova koji te ne zaslužuje. Trgni se, čeka te izložba.

Došao je taj dan. Franka i ja smo donijele pješice slike iz ateljea u obližnju galeriju SMAK. Na otvaranje izložbe došlo je više od pedesetak osoba, čak i gradonačelnik.

• Nakon što je sve prošlo, uručila sam dar Franki.

• Što je ovo. Ključ?!

• Da, od tvoje Galerije koju su ti roditelji pripremili u Rijeci.

• Vrijeme je da krenem ispočetka.

• Točno, Franka.

• Zagrlile smo se i ponovno zaplesale onaj naš ples kao proslavu izvrsnosti.

• A Franka je upravo donijela izvrsnu odluku!